Ona sjedi s rukama položenim u krilo, odsutnog izraza na podbuhlom licu… Licu koje još bilježi tragove nekadašnje ljepote. On, bradat i raščupan, s lulom u kutu usana, nalaktio se na stol. Ne razgovaraju. Čak ni ne gledaju jedno u drugo. Jedino što ih povezuje jest čaša zelenkastog pića pred njima te atmosfera očaja i predaje u njima. “Čaša absinta” jedno je od najpoznatijih platna majstora impresionizma Edgara Degasa. Slika koja se danas, pod najstrožim osiguranjem, čuva u pariškom Muzeju d’ Orsay, u vrijeme nastanka izazvala je toliko ogorčenih kritika da su neki predlagali njeno – spaljivanje!
Platno koje na snažan i koncizan način izražava otuđenost moderna gradskog života prvi je put izloženo 1876. u Parizu. “Ružno i neumjesno! Ovakvim moralnim nakazama mjesto je na smetlištu a ne u galerijama!”, grmjeli su kritičari, a platno je narednih 17 godina provelo u skladištu. Tada je ponovno izloženo, u Londonu, ali ni engleski štovatelji umjetnosti nisu bili blaži. “Ovo je šamar javnome moralu!” zgražao se kritičar Walter Crane, a pisac George Moore je o ženi sa slike imao samo dvije riječi: “Kakva kurvetina!”. Autor je pak svoje težnje prikazane na slici opisao riječima: “Želim pokazati da možemo biti poetični i s blatnjavim čizmama na nogama. Želim biti klasični slikar modernog života”. Uprvo to je i bio. Radilo se o naturalističkim prizorima iz kafića ili s konjičkih utrka, o prosjacima na gradskim ulicama, sviračima u orkestru ili balerinama u pokretu, Degasova platna doimaju se kao trenuci zaustavljenog vremena. Slikar, sin imućnog bankara, nikad se nije ženio, a odluku da život provede u samoći objasnio je riječima: “Postoji ljubav i postoji slikarstvo. A mi imamo samo jedno srce”. Posljednje godine proživio je gotovo potpuno slijep, besciljno lutajući pariškim ulicama. Umro je 1917. godine, a tražio je da se na njegovom sprovodu izgovori samo jedna rečenica: “Jako je volio crtanje”.
Piše: Lucija Kapural
