Planet Dalí: Kad ludilo i genijalnost hodaju ruku pod ruku

Putovanje u galaksiju Salvadora Dalíja (1904. – 1989.) moglo bi se ozbiljno poigrati s razumom naivna putnika. Svijet je to u kojem monumentalni slonovi hodaju na sablasno tankim i dugačkim nožicama, mravi se gnijezde u ustima lijepih djevojaka, falus nosoroga vječito prijeti defloracijom, satovi se rastaču poput sira na toplom ljetnom suncu, ravnodušne žirafe bukte u ognju, lavovi proždiru i prodiru jedni u druge, a štake podupiru čitav fluidni, nestabilni kozmos spreman da se rasprsne svakog trenutka. Snagom iskonskog genija, Dalí će vas uroniti u carstvo nesvjesnog – krajolik u kojem ekstaza i rasap, eros i thanatos hodaju ruku pod ruku. Od samih slika zanimljiviji je jedino njihov tvorac. Zvali su ga luđakom, vizionarom, senzibilnom dušom, pohlepnikom, škrcem i čudovištem. A Božanstveni Dalí bio je dovoljno širok da u sebi pomiri sve ove epitete!

Salvador Domingo Felipe Jacinto Dalí i Domènech rođen je 1904. u Figuerasu, ljupkom gradiću u Kataloniji. On sam kasnije će taj događaj slaviti pompoznim riječima: “Neka sva zvona zvone! Neka radom izmučeni seljaci na trenutak isprave svoje ukočene kralješnice i anonimna leđa, neka zemljom umrljan obraz odmore na dlanu žuljevite ruke! Pogledajte: upravo se rodio veliki Salvador Dalí!”.

Otac Salvador i majka Felipa bili su različiti kao dan i noć: on krupan, odrješit, uvjeren da je uvijek u pravu, a ona sitna, krhka,osjećajna i bojažljiva. Jedno im je, međutim, bilo zajedničko – obiteljsku svakodnevicu tkali su oko tragična gubitka prvorođenog sina, čime su vjerojatno posijali klicu kasnijih Salvadorovih neuroza. Dječaka su odijevali u pokojnikovu odjeću i često ga vodili na njegov grob, tvrdeći da je on njegova reinkarnacija. Duh mrtvog brata sablasno se nadvijao nad Salvadorovim djetinjstvom, kao i misao da je pokojnik original a on tek blijeda kopija. Nije čudo da se razvio u hirovito dijete. Kao šestogodišnjak želio je postati kuharica, inzistirajući na ženskom obliku te imenice, u sedmoj pak – Napoleon!

Prve lekcije iz umjetnosti dobio je od Ramona Pichota, impresionističkog slikara i obiteljskog prijatelja. Kad je kao 10-godišnjak pokazao prve radove učitelju, ovaj je bio zabezeknut. “Već sada si bolji do mene!”, uskliknuo je, nakon čega je djačaku natočio veliku čašu rakije. Prvu izložbu održao je u kazalištu u rodnom gradu, s nepunih petnaest. Sreća zbog pohvala kritičara neće biti dugog vijeka: majka, koja je uvijek bila slabašna i boležljiva žena, umire od raka dojke. “Nisam mogao prihvatiti gubitak bića od kojeg sam očekivao da moje duševne poroke učini nevidljivima”, rekao je Dalí. Nakon što je oplakao suprugu, njegov pragmatični otac oženio je pokojničinu sestru, Salvadorovu tetu!

Nakon mature, upisuje studij slikarstva na prestižnoj Akademiji San Fernando u Madridu. Ondje se zbližio sa sineastom Luisom Buñuelom i pjesnikom Federicom Garciom Lorcom. Potonji je bio fasciniran Dalíjevom osobnošću, talentom i osebujnim izgledom (nosio je dugu kosu, zaliske i dokoljenke, u stilu engleskih dandyja s kraja 19. stoljeća). Mnogi su spekulirali da je intenzivno prijateljstvo dvojice umjetnika bilo prožeto fizičkom strašću, ali je Dalí to oštro zanijekao. Slikarevi poznanici tvrdili su da je on zapravo bio aseksualan: žene koje je dovodio u svoj atelje prvo bi skinuo, nakon čega bi im razbio sirova jaja na glavi. Ove bi mislile da je riječ o nekoj bizarnoj predigri, ali bi im ludi slikar nakon toga zahvalio na usluzi i pokazao vrata. Sam Dalí donekle je potvrdio takve priče: “U erotskom smislu sam voajer: ljudski dodir me ispunjava gađenjem”.


Gađenjem su ga sve više ispunjavali njegovi profesori, koje je smatrao mediokritetima. Netom prije završnih ispita, odbio je odgovarati pred njima, smatrajući kako “nijedan od akademskih magaraca” nije dostojan da propitkuje njegovo znanje. Nakon toga izbačen je s Akademije. Ta činjenica nije ga pogodila, naprotiv: Salvador je upravo postajao Dalí! U tom razdoblju, do savršenstva je doveo svoju sitničavu tehniku crtanja, učeći od nizozemskih majstora mrtve prirode 17. stoljeća, a kratko vrijeme eksperimentirao je s kubizmom. Nakon uspješne izložbe u Barceloni, počeo je njegovati svoje svjetski poznate brkove. Radi postizanja dramatičnog dojma, bojio ih je u najtamniju nijansu crne, nakon čega bi ih pedantno premazivao voskom ili medom kako bi ostali ukočeni. Ekscentričnu dojmu doprinosio je slikarev dugi plašt, štap sa srebrnom lavljom glavom te činjenica da je o sebi počeo govoriti u trećem licu, uz neizostavan epitet “Božanstveni”.

Godine 1929. seli u Pariz i pridružuje se nadrealističkoj školi koju su osnovali Andre Breton, Louis Aragon i Paul Éluard. Po primanju u skupinu, razvio je svoju “paranoično-kritičku metodu” slikanja, koja je propagirala uranjanje u podsvijest. Status zvijezde pokreta donijela mu je suradnja sa starim prijateljem Buñuelom na nadrealističkom remek-djelu “Andaluzijski pas”. Taj kratki film, za koji je Dali napisao scenarij, šokirao je parišku publiku, napose zbog uvodne scene koja prikazuje oko prerezano britvom. “Naš film u jednoj je večeri uništio desetljeće pseudointelektualnog avangardizma. Gnjusna pojava nazvana apstraktnom umjetnošću pala je pred naše noge, smrtno ranjena!”, pompozno je objavio Dali. Kritičarima koji su otvoreno propitkivali njegovu mentalnu stabilnost lukavo je dobacio: “Jedina razlika između luđaka i mene jest u tome što ja nisam lud”.

Nedugo nakon premijere filma, Dali je upoznao buduću životnu suputnicu, jedanaest godina stariju rusku emigranticu Helenu Diakonovu. Gala, kako su je svi zvali, toliko ga je očarala da ju je odlučio preoteti svome bliskom prijatelju Paulu Éluardu. Sljedeće jutro, na tajnom sastanku, doznao je da su mu osjećaji uzvraćeni. “Više se nećemo razdvajati”, rekla mu je Gala. Dva dana prije otvorenja svoje prve pariške izložbe, Dalí je s Galom pobjegao u Španjolsku. Ondje ga je dočekao bijesni otac: “Ako ne ostaviš onu raspuštenicu, odričem te se!”. Ovaj nije imao namjeru ostaviti “raspuštenicu” ali se svakako htio osvetiti tatici zbog nerazumijevanja. “Ponekad iz puke zabave pljunem na portret svoje majke”, izjava je koju su prenijele novine i koja je zabila čavao u lijes narušena odnosa. Lud od boli, otac ga je nasilno izbacio iz kuće, vičući mu da se više ne vraća.

Nakon što su se vjenčali, Salvador i Gala unajmili su malu ribarsku kućicu u zaljevu Port Lligat. Mještani, mahom polupismeni ribari, prijekim su okom gledali neobičan par. Jedino društvo činila im je vremešna udovica Lidija, seoska čudakinja koju su mnogi smatrali vješticom. U ovakvoj atmosferi nastaje Dalijeva najpoznatija slika, “Postojanost pamćenja”, koja prikazom razlivenih satova negira postavku o determinističkoj prirodi vremena.

Sljedeća postaja nomadskog životnog puta bio je New York, gdje dolazi na poziv prijatelja Juliana Levyja. Ekscentričnim ponašanjem u kratkom je vremenu privukao pažnju medija i postao miljenik visokog društva. Gladan slave, ulicom bi hodao sa srebrnim zvoncem u ruci. Ako bi mu se učinilo da prolaznici ne poklanjaju pažnju koju zaslužuje, počeo bi mahnito zvoniti, sve dok ne bi zapljeskali. Preko nekog krijumčara uspio je nabaviti ozelota, divlju mačku s kojom je paradirao po gradu. Na maskiranoj zabavi bogate nasljednice Caresse Crosby, on i Gala došli su odjeveni kao Lindbergovo dijete i otmičar, što je izazvalo nezadovoljstvo ostalih uzvanika ali i medija. Pritisak je bio toliko intenzivan da se umjetnik odlučio javno ispričati, prvi i zadnji put u životu.

Kad se vratio u Pariz, Breton ga je oštro osudio jer se ispričao zbog nadrealističkog čina. Odnosi u redovima dojučerašnjih istomišljenika postajali su sve zategnutiji. Ljevičar Breton već dugo ga je imao na piku zbog toga što je na nekoliko slika na karikaturalan način prikazao Lenjina. Kad je Franco došao na vlast, Dalí je otvoreno izrazio potporu njegovu režimu, što je prelilo čašu Bretonova strpljenja. Pozvan da stane pred članove grupe, Dalí se pojavio s toplomjerom u ustima, tvrdeći da je bolestan. Dok je Breton čitao “optužnicu”, nije prestajao provjeravati temperaturu. Nakon što ga je “tužitelj” nazvao neprijateljem proletarijata, počeo je skidati komad po komad odjeće, što je popratio riječima unaprijed pripremljena govora. Kad je “sud” donio odluku o izbacivanju “zabludjele ovce” iz grupe, ovaj je u stilu Luja XIV. zaključio: “Nadrealizam, to sam ja”, a potom uz obilje psovki napustio prostoriju. Kasnije će o bivšim kolegama pričati s dubokim prezirom: “Jedina razlika između mene i nadrealista jest u tome što sam ja nadrealist”.

Kad je u Americi počeo mlatiti bijesnu lovu – osim slikanjem, bavio se dizajnom nakita, šešira, kostima za balet, namještaja i izloga – ljubomorni Breton prišio mu je nadimak “Avida Dollars”, anagram njegova imena koji  znači “željan dolara”. Dali je bio oduševljen. “Zavist nezadovoljnika jest barometar uspjeha”, komentirao je. Unatoč bogatstvu, bio je patološki škrt. Kad ga je neki prosjak zamolio sitniš kako bi prehranio djecu, s gnušanjem ga je odbio: “Zašto od mene moliš milostinju? Spremam se izazvati katastrofu koja će uništiti čitavo čovječanstvo, uključujući tebe i tvoju musavu nejačad!”.

Početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, vraća se u Europu, gdje ostaje do kraja života. Nakon prvotne ribarske kućice, u Port Lligatu kupio je niz nastambi, koje je povezao labirintom staza i puteljaka. “Naša kuća rasla je kao biološka tvorevina”, opisao je neobično zdanje ukrašeno gipsanim jajima, s prozirnom kupolom na vrhu i brojnim tajnama među zidovima (neki tvrde da je s vlastitom suprugom spavao samo jednom!). Tu je otpočela njegova faza “nuklearnog misticizma”, snažno obilježena novootkrivenom religioznošću. Radio je puno, spavao malo. Zadrijemao bi u fotelji sa žlicom u ruci – čim bi sklopio kapke, žlica bi ispala na pod i probudila ga, a on bi ustao i prionuo poslu!

Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, većinu energije oduzimalo mu je preuređenje kazališta u Figuerasu, koje je pretvorio u zamak pun bizarnih izložaka (npr. Rolls Royce u kojem “pada kiša” te sofa u obliku usana Mae West) i optičkih iluzija. Godine 1980. zdravlje mu se naglo pogoršava. Gala, koja je već bila polusenilna, trovala ga je opasnim koktelom lijekova, koji mu je toliko oštetio živčani sustav da su mu se ruke neprekidno tresle. Više nije mogao držati kist, zbog čega je pao u tešku depresiju. Kad je Gala umrla, izgubio je i ono malo volje za životom što mu je bilo preostalo. Dana 23. siječnja 1989., dok je slušao Wagnerovu operu Tristan i Izolda, srce genijalnog luđaka zauvijek je prestalo kucati.

Piše: Lucija Kapural

Komentari