Godine 1944. postalo je jasno da će Japan izgubiti Drugi svjetski rat. No, japanski su se vojnici borili fanatičnom hrabrošću pa je izgledalo da bi invazija na Japansko otočje rezultirala teškim savezničkim gubitcima. Osim poznatog Projekta Manhattan, američki su znanstvenici predložili i druge planove o tome kako brzo okončati sukob. Možda najneobičniji među njima predložio je Harold O. Whitnall, profesor geologije na Sveučilištu Colgate u New Yorku.
Whitnall je u članku koji je objavio u časopisu Popular Science u siječnju 1944. predložio bacanje bombi u brojne vulkanske kratere Japanskog otočja. Imao je dva motiva za taj neobičan prijedlog. Kao prvo, smatrao je da Japanci posjeduju duboko usađen strah od vulkana – primijetio je da su u podnožju svakog vulkana izgradili svetište u nadi da će spriječiti erupcije. Kada bi vidjeli kako se nakon bombardiranja sprema preuranjena erupcija vulkana, Japance bi zahvatila panika.
Drugo, Whitnall je smatrao da bi napad mogao prouzročiti niz potresa koji bi prouzrokovali golemu materijalnu štetu i ubili mnogo civila, što bi znatno umanjilo kapacitet zemlje da nastavi rat.
Whitnall je znao da će se mnogi protiviti njegovu planu, ali je svoje moguće kritičare nazvao „ultrakonzervativnim“ znanstvenicima te ih prozvao zbog nedostatka hrabrosti da isprobaju nove ideje. Whitnallov je prijedlog došao do predsjednika Roosevelta, koji ga međutim nije shvatio ozbiljno. Zanimljivo je da Whitnall nije bio jedini koji se dosjetio ideje bombardiranja vulkana. Štoviše, postojali su prijedlozi o bombardiranju vulkana da bi se spriječila erupcija. No, ubrzo je postalo jasno da bi takav pothvat zahtijevao eksploziju snage termonuklearne bombe, a i tada bi učinak bio nepredvidiv.
Piše: Boris Blažina
