Plamen gluposti oduvijek je tinjao: Zašto su studenti s Harvarda masovno proždirali žive ribice?

Internet, izum koji je doprinio razmjeni informacija, brzom usvajanju znanja i uživanju u besplatnoj pornografiji, ujedno je moćan alat za zaglupljivanje masa. U zadnja dva desetljeća, mreža svih mreža doslovce je preplavljena snimkama glupih ljudi koji, izvodeći glupe stvari, pokušavaju impresionirati druge glupe ljude. Već smo pisali o bizarnim trendovima koji su se u novije vrijeme proširili internetskim bespućima, poput plankinga (ukočeno ležanje na trbuhu, na što neobičnim mjestima, uz što veće rizike od trajnog invaliditeta/smrti), horsemanninga (fotografskog trika koji sugerira da je osoba odšarafila vlastitu glavu te da ponosno pozira s njom u krilu), ledenog izazova ili pak proždiranja ogromnih količina feferona, kukaca, stiropora ili nečega jednako odbojnog. No, ljudi su radili gluposti puno prije pojave interneta. Evo dva primjera!

Gutanje živih ribica

Jedan od najodvratnijih trendova prošlog stoljeća rođen je 1939. godine. Momak po imenu Lothrop Withington Jr., brucoš s prestižnog Harvarda, napio se kao čep s kolegom s godine. U omamljenom stanju svijesti, prihvatio je izazov – ako se usudi progutati živu ribu, dobit će od prijatelja deset dolara; ako se pak ustrtari, tu svotu će on isplatiti njemu. Pretpostavljamo da je sutradan, kad se otrijeznio, požalio zbog svoje odluke ali je, kao čovjek od riječi, odlučio učiniti ono što je – pred više atraktivnih djevojaka – najavio da će učiniti. Navodno je danima vježbao na punoglavcima, da bi toga prohladna ožujka, pred više desetaka svjedoka okupljenih u dvorištu kampusa, niz njegovo grlo kliznula poveća zlatna ribica. O Withingtonovu bezumnom podvigu čak je pisao “Times”, navodeći podatak kako je sirotu ribu, koja se još uvijek koprcala, uronio u majonezu i kečap, da bi je nakon gutanja obilno zalio sokom od naranče. “Nije bilo tako strašno, premda priznajem da su se riblje škrge u jednom trenutku očešale o moje grlo, što je bilo pomalo bljak”, otkrio je “junak” reporteru koji je prisustvovao događaju. Vjerojatno baš zbog ovakvog publiciteta, gutanje živih riba te je godine postalo prava pošast na Harvardu, da bi se potom proširilo i na ostale američke visokoškolske ustanove. Marie Hensen (na slici!), studentica novinarstva na Sveučilištu u Missouriju, u travnju te godine upisala se u povijest kao prva dama koja se odvažila progutati živu ribu, a malen korak za čovjeka ali veliki za idiotizam napravio je i Joseph Deliberato, brucoš sa Sveučilišta Clark, koji je u manje od deset minuta slistio – osamdeset devet komada! Kad je stvar posve izmaknula kontroli, George Krapf, senator države Massachusetts, predložio je novi zakon o sprečavanju okrutnosti nad životinjama, kako bi se ovoj ludosti stalo na kraj.

Jedna govornica, dvadeset budala


Od sredine do kraja pedesetih godina prošlog stoljeća, svijet je tresao uistinu besmislen trend. Rođen je u Velikoj Britaniji, kad se desetak pijanih budala, onako iz čiste obijesti, uguralo u telefonsku govornicu i fotografiralo, da bi se zatim, poput šumskog požara, proširio Sjedinjenim Američkim Državama, a potom i ostatkom svijeta: na svim stranama globusa, ljudi su se u što većem broju i što kraćem vremenskom roku pokušavali natrpati u telefonske govornice. Ova praksa rezultirala je brojnim gubicima svijesti, iščašenjima ligamenata, lomovima nogu, pa čak i s nekoliko fraktura lubanja, no toliko je bio primamljiv da se njegovu sirenskom zovu nisu uspijevali oduprijeti ni ugledni poduzetnici, smjerne kućanice, pokoji sveučilišni profesor, a navodno i jedan duhovnik. Rekord je oboren u ožujku 1959. godine u Južnoafričkoj Republici: vitka linija tamošnjih stanovnika omogućila je da se u jednu kabinu natisne – dvadeset petero ljudi! U trenutku kad su pobjeđivali zakone fizike, u njoj je zazvonio telefon ali se, dakako, nitko nije mogao javiti.

Piše: Lucija Kapural

Komentari