Pri spomenu pojma “boem”, pred očima nam se najprije formira lik Tina Ujevića, možda najvećega hrvatskog pjesnika. Za vas smo odabrali nekoliko anegdota iz njegova nekonvencionalnog života:
Kava u džepu, crvenilo na obrazu konobara
Prohladnoga zagrebačkog poslijepodneva, Ujević se zaputio u prvi ugostiteljski objekt kako bi žedno grlo nakvasio rakijom. Na njegovu žalost, koraci su ga najbrže doveli do elegantno uređene kavane. Tamošnji konobar, kicoš koji se držao uspravno kao da je progutao metlu, odmjerio je pjesnika od glave do pete, s neodobravanjem zadržavajući pogled na njegovu neobrijanom licu, poderanom sakou i šeširu s nekoliko slojeva prašine. “Pardon, gospon, ali ne smijem vas poslužiti tako odjevenog”, ljubazno ali hladno je “otpilio” gosta. Ujević se bez riječi zaputio ka izlazu. Sat-dva kasnije, ponovno se pojavio pred očima nesmiljena modnog arbitra, ovaj put u najboljem odijelu, umiven, počešljan i glatkog lica. Nemajući druge, konobar ga je posjeo za stol. Umjesto alkohola, kojeg mu je valjda bilo žao zbog onoga što je naumio učiniti, Ujević je naručio šalicu bijele kave. Njen sadržaj je izlio u džep vlastita šminkerskog sakoa, a svoj postupak je zapanjenom konobaru objasnio riječima: “Tako vam je to kad poslužujete odijelo, a ne čovjeka!”
Drži britvu i šuti!
Ujević nimalo nije uživao u besmislenim i usiljenim razgovorima za vrijeme brijanja u brijačnici (kao što je vidljivo iz gornje anegdote, nije uživao ni u brijanju samom). Jednom prigodom, imao je nesreću naletjeti na brijača koji doslovce nije zatvarao usta, “daveći” ga dugačkim tiradama o vremenu i sličnim glupostima. Kad ga je ovaj, sjetivši se da bi nešto trebao i raditi, upitao kako želi da ga obrije, pjesnik je kao iz topa odvratio: “Bez riječi!”
Podstanar na klupi
Jednom, dok je spavao na klupi u parku, Ujevića je probudio lokalni policajac. No, čim je shvatio da je muškarac koji je pospano trljao oči proslavljeni pjesnik, organ reda žurno se počeo ispričavati. “Ma, nema vam zašto biti žao, sve je u redu”, umirio ga je Ujević. “Mada, ako ćemo biti iskreni, bio bi red da ste prvo probudili moga podstanara” dodao je, aludirajući na beskućnika koji je spavao pod klupom.
Vino bez okusa, mirisa i boje
Za okladu, Tin je vezanih očiju kušao razna vina te s nevjerojatnom preciznošću pogađao koje je koje: “Crno, preklanjska berba, doneli ste ga od Ginića”; “Sićevačko, lanjsko, troše ga kod ‘Trandafilovića’ i ‘Tri seljaka’, može proći”, “Smederevsko, ovogodišnje, nije najbolje… Vinograd okrenut jugozapadu”, nepogrešivo je odgovarao nakon svake čašice. A onda mu donesoše četvrtu čašu – vodu. Tin proba. Mršti se. Otpije još nekoliko gutljaja, pa skidajući povez s očiju, poraženo izgovora: “Ovo nikada nisam pio!”
Dva špricera, molim!
Vidjevši kako pjesnik s praznom čašom stoji u kutu gostionice, neki veseljak mu je prišao i rekao: “Slaži nešto nabrzinu i platit ću ti špricer!”. Tin ga i ne pogleda već mu preko ramena dobaci: “Ne, prijatelju, rekao si dva!”. Kako je to bila laž, šaljivac nije imao druge nego otići po piće za velikog Tina.
Piše: Lucija Kapural
