Pascalova oklada: Stavite lovu na Boga, dobitak je zajamčen!

Francuski filozof, matematičar, izumitelj i fizičar Blaise Pascal (1623. – 1662.) bio je jedan od najumnijih ljudi svoga vremena. S nepunih šesnaest, napisao je znanstveni rad koji je sadržavao niz teorema iz projektivne geometrije, a šest godina kasnije je za oca, skupljača poreza, konstruirao prvo digitalno računalo. Mladi znanstvenik proveo je mjerenja tlaka u atmosferi, otkrivši da se s visinom tlak snizuje, te zaključio da je iznad atmosfere vakuum. Nadalje, utvrdio je da tlak zraka ovisi o temperaturi i vlažnosti, čime je postavio temelje meteorologije. U geometriji je, prije Gottfrieda Wilhelma Leibniza, izveo prvo parcijalno integriranje, a uz to se bavio teorijom brojeva i infinitezimalnim računom.

Još kao mladić, priklonio se idejama jansenizma, religijskog pokreta unutar katolicizma koji je, na temelju izoštrenih tumačenja Augustinova naučavanja o Božjoj milosti i istočnome grijehu, umanjivao utjecaj čovjekove slobodne volje, ističući izravno djelovanje Božje milosti. Prijateljevanje s teolozima koji su zastupali pretjeranu strogost u pobožnosti odrazilo se na Pascalov filozofski sustav, a upravo iz tog rakursa valja promatrati njegovu znamenitu okladu.

Što nazivamo Pascalovom okladom? Suprotno uvriježenome mišljenju, nije riječ o dokazu Božje opstojnosti. Naprotiv, Pascal je smatrao da ljudski um nije sposoban ništa sigurno dokazati, pa tako ni postojanje odnosno nepostojanje Boga. Po njemu, pravo pitanje nije postoji li Bog, već treba li čovjek u njega vjerovati. Odgovor, koji se oslanja na teoriju vjerojatnosti (sam ju je zasnovao proučavajući igre na sreću), jest – da! Evo kako je do njega došao: prema Pascalu, vjerovanje ili nevjerovanje u Boga svodi se na okladu. Ako Bog postoji, vjera će nam poslije smrti donijeti beskrajno blaženstvo. Ako Bog pak ne postoji, vjerovanjem u njega izgubit ćemo tek konačna zadovoljstva konačnog života. Čak i ako smatramo da je vjerojatnost Božjeg postojanja bliska ništici – po Pascalovom mišljenju, bliža je vrijednosti od trideset posto – u takvoj situaciji jedino racionalno rješenje jest zaigrati igru.


Drugim riječima, razum nam govori da moramo vjerovati u Boga: puno je pametnije kladiti se na postojanje Boga, živjeti kao vjernik i zaslužiti vječni život, nego kladiti se na nepostojanje Boga i živjeti raskalašenim životom, uz rizik gubitka vječnog života. Postoji i šlag na torti: ako se ponašamo kao da vjerujemo u Boga te sudjelujemo u kršćanskim obredima, s vremenom ćemo otkriti da smo, odbacivanjem svojih ružnih navika, postali sretniji nego prije – a to je prava nagrada u toj okladi.

Ovaj koncept je, tijekom povijesti, često bio osporavan. Da bi Pascalova oklada imala smisla, morali bismo prihvatiti mnogo toga što on tek želi dokazati – da je Bog, ako postoji, beskonačan, sveznajući i svemoćan. No, što ako Bog postoji ali ne haje za naše ponašanje? Ili pak nije nikakvo beskonačno biće? Osim toga, po njegovoj logici, bilo bi racionalno poći za svakim obećanjem beskrajne sreće – vjerske ili neke druge – sve dok postoji neka vjerojatnost uspjeha. Uz to, primijetili su mnogi, čitava priča o klađenju na Svevišnjeg pomalo je, pa… Kukavička.

Kao odgovor na Pascalovu okladu dolazi tzv. ateistova oklada, koja govori: “Najbolje je živjeti puni život i pokušati učiniti ovaj svijet što je moguće boljim, neovisno o tome vjerujemo li u Boga ili ne vjerujemo. Ako Bog ne postoji, ne gubimo ništa, a ostat ćemo upamćeni po svojoj dobroti. Ako postoji Bog koji je dobar, bit ćemo suđeni po zaslugama, a ne po činjenici vjerujemo li u njega ili ne”.

U knjizi “Iluzija o bogu” iz 2006. godine, u kojoj pokušava dokazati da je religiozna vjera puka deluzija, odnosno fiksno lažno vjerovanje, Pascalove oklade dotaknuo se britanski filozof i evolucijski biolog Richard Dawkins. Vjerovanje nije nešto o čemu se može odlučiti kao da je to neki politički pravac, primjećuje Dawkins, pa Pascalova oklada može biti samo prilog hinjenom vjerovanju u Boga. Nadalje, zašto bi Bog uopće inzistirao na tome da u njega vjrujete – nije li vjerojatnije da će, ako je doista dobar, nagraditi vašu ljubaznost ili plemenitost? Da će više cijeniti pošteni skepticizam od Pascalova himbenog vjerovanja? Dawkins, u prepoznatljivu ironičnom stilu, ističe još jedan moment: što ako je Bog s kojim ćete se suočiti nakon smrti, primjerice, ljubomorni Baal? Nije li, u tom slučaju, pametnije ne kladiti se ni na kakvog Boga nego na krivog Boga? Dapače, zar golemi broj potencijalnih bogova i božica na koje bi se čovjek mogao kladiti ne pobija čitavu Pascalovu logiku?

Pascalov koncept klađenja na Boga valja shvatiti s rezervom. Filozof, dakako, nije svoj život zasnivao na njemu: kao sljedbenik jansenizma, smatrao je da je vjera Božji dar i da se spasenje dobiva Božanskom milošću. Tim argumentom u prvom je redu htio destabilizirati diskurs libertinaca, koji su tvrdili da se samo odavanjem užicima ovozemaljskog života dobiva sve, a ne gubi ništa.

Piše: Lucija Kapural

Komentari