Ovi ludi znanstvenici bili su vlastiti pokusni kunići

Znanstvenici su neobična čeljad. Satima će buljiti u mikroskop ili eksperimentirati u laboratoriju a da se ne sjete ni ručati, zabavljati se ispisivanjem zakučastih formula koje su prosječnom smrtniku razumljive koliko i tekst na sanskrtu, a mnogi će se dovesti i u opasne situacije kako bi nešto dokazali ili otkrili. Znanstvenici s naše liste bili su do te mjere posvećeni poslu da su zbog njega sami sebe tretirali kao pokusne kuniće!

Imam gastritis, ali imam i Nobela!

Do 1984. godine, uvriježeno mišljenje je bilo da stres i začinjena hrana uzrokuju čir na želucu. Australski liječnik Barry James Marshall mislio je drugačije. U suradnji s kolegom Johnom Robinom Warrenom, djelatnik Kraljevske bolnice u Perthu utvrdio je prisutnost gram-negativne bakterije u gotovo svih pacijenata s gastritisom i ulkusnom bolesti, zaključivši da im je ona uzročnik. Trebalo je to, međutim, dokazati, tim više što mu se ekipa iz struke otvoreno podsmjehivala, ne shvaćajući kako bi neka bakterija mogla preživjeti u želučanoj kiselini. Budući da mučenje laboratorijskih životinja nije bilo njegov stil, Marshall je odlučio mučiti samog sebe – iskapio je punu čašu “beštijica” koje će kasnije dobiti naziv Helicobacter pylori. Teoriju je dokazao: osim gastritisa, dobio je Nobela za medicinu.

Izmet na tanjuru, propuh u glavi

Joseph Goldberger, američki epidemiolog mađarskog podrijetla, čak pet puta je bio nominiran za Nobelovu nagradu. Po našemu skromnom mišljenju, trebali su ga nominirati i za poduži boravak u psihijatrijskoj ustanovi zatvorenog tipa. Ovaj marljivi zaposlenik američkoga sustava javnog zdravstva primijetio je da određene boleštine češće napadaju siromašne, odnosno one koji se slabo hrane. Bio je uvjeren da je pelagra jedna od njih. Kako bi dokazao da bolest, čiju su “dražesni” simptomi krvavi proljev, ljuštenje kože i mentalna poremećenost, nije zarazna već posljedica loše prehrane, 1916. godine je ponosno i smjelo zakoračio s onu stranu ludila. Dobri doktor je, naime, danima jeo mrtvu kožu i izmet oboljelih, a budući da nije “pobrao” pelagru, trijumfalno je zaključio da je bio u pravu. Jest, bio je, ali smo i mi kad kažemo da mu nisu sve koze bile na broju.

Grizi, mala, tu sam!

Jeste li ikad čuli za Irukandji sindrom? Nazvano po aboridžinskom plemenu nastanjenom blizu australskoga grada Cairnsa, gdje je početkom pedesetih godina prošlog stoljeća prvi put registrirano, ovo misteriozno oboljenje –  čiji su simptomi neizdrživi bolovi u mišićima, vrtoglavica, znojenje, povraćanje, anksioznost i edem pluća te koje nerijetko završava smrću – golicalo je maštu znanstvenika, pa tako i toksikologa Jacka Barnesa. Uvjeren da ga uzrokuje ugriz malena morskog stvorenja, požrtvovni znanstvenik proveo je sate i sate čekajući na morskom dnu, u svome ronilačkom odijelu s utezima. Kad je ugledao iznimno suspektnu meduzu, učinio je ono što bi svaki luđak, pardon, nesputani znanstveni um učinio – sam se opekao njome. Ubrzo je počeo naticati, no to mu nije bilo dovoljno. Kako bi bio sto posto siguran da je meduza biće koje traži, opekao je i vlastitog sina. A potom i spasioca koji se zatekao u blizini. Potvrdio je svoju teroiju – trojac je, vrišteći od bolova, završio u bolnici. Jedva su izvukli žive glave ali, hej, ona opaka meduza nazvana je Carukia barnesi, po dr. Barnesu!

Piše: Lucija Kapural

Komentari