Silovatelje i ubojice zamišljamo kao ljudski talog s dna društva. Suočeni s grozotom njihovih djela, pokušavamo pronaći racionalno objašnjenje, zvalo se ono traumatično djetinjstvo ili psihički poremećaj. U slučaju Arohna Keeja, sve ove predodžbe padaju u vodu. Nije se radilo o društveno neprilagođenom pojedincu niti o luđaku, barem ne u kliničkom smislu te riječi: Kee je bio inteligentan, uspješan i duhovit muškarac naočite vanjštine te, kao takav, miljenik pripadnica suprotnog spola. Unatoč tome, silovao je niz mladih žena, gotovo djevojčica, a barem njih tri ubio je na nepojmljivo okrutne načine.
Toga ledena siječanjskog popodneva, 13-godišnja Paola Illera vraćala se iz škole veselo pjevušeći. Djevojčica je stigla do ulaza i pozvonila na portafon. “Ja sam, mamice!” rekla je malena kad joj se javila roditeljica. Bit će to posljednje riječi koje će sirota žena čuti iz usta svoje jedinice. Paola je prošla kroz haustor i ušla u dizalo, ali nikada nije stigla do svoga stana na tridesetom katu. Kad se ni nakon dvadeset minuta nije pojavila na vratima, njena je majka osjetila prvi ubod straha. Kako je vrijeme odmicalo, strah se počeo pretvarati u paniku. Jadna žena trčala je od vrata do vrata, raspitujući se za kćer. Nitko ništa nije čuo, nitko ništa nije vidio. Nedugo nakon što je pozvala policiju, Paolino beživotno tijelo pronašao je stariji muškarac koji se šetao s psom. Nesretna djevojčica ležala je polugola pod mostom, samo nekoliko stambenih blokova od svoga doma. Obdukcija je pokazala da je bila silovana, triput ubodena nožem u lijevu dojku, a potom zadavljena.
Čovjek bi očekivao da će brutalno umorstvo djevojčice biti prioritetan policijski slučaj, ali nije bilo tako. Broj ubojstava u Istočnom Harlemu, četvrti u kojoj je Illera živjela, te 1991. bio je rekordan. Činjenica da je žrtva bila bila siromašna te za nijansu nedovoljno bijela također je utjecala na slab angažman. Stidna dlaka s napadačeva tijela dopremljena je u sobu s dokazima u kojoj će, bez medijskog pritiska da se slučaj riješi, ležati gotovo čitavo desetljeće. Ubojica u međuvremenu nije mirovao. Idućih nekoliko godina zaredali su napadi na tinejdžerice, mahom atraktivne Hispanoamerikanke ili crnkinje, a prepoznatljiv modus operandi dao je naslutiti da je riječ o istom počinitelju. Ovaj je djevojkama redovito prilazio s leđa, stavljao im nož pod grlo, a potom ih tjerao da ga slijede na neko osamljeno mjesto. Nakon što bi im zavezao oči, divljački bi ih silovao i sodomizirao. Devetnaestogodišnjakinje Rasheeda Washington i Johalis Castro nisu preživjele tu torturu. Prva je zadavljena, a drugu je, još uvijek živu, počinitelj polio benzinom i zapalio!
DNK analiza, koja je u vrijeme ubojstva Paole Illere bila znanost u povojima, s vremenom je postala kamen temeljac istražnog postupka. Pokazalo se da biološki tragovi na tijelima žrtava potječu iz istog izvora, a detektivi su dobili potvrdu za ono što su godinama sumnjali: da imaju posla sa serijskim silovateljem i ubojicom. Na osnovu opisa silovane 14-godišnjakinje, izrađen je foto-robot napadača koji je oblijepljen po čitavom gradu. Policija je ubrzo zaprimila anoniman poziv s telefonske govornice. “Mislim da poznajem muškarca kojeg tražite. Zove se Arohn Kee i stanuje na devetnaestom katu zgrade male Illere”, prošaptao je čovjek a potom sklopio slušalicu. Ime potencijalnog počinitelja prizvalo je gorko sjećanje na aljkavost istrage. Naime, upravo Keeja, naočita kompjuterskog stručnjaka, policija je ispitivala nakon što je Paola ubijena, kao čovjeka kojeg su svjedoci vidjeli kako ulazi s njom u dizalo! Objašnjenje koje im je u to vrijeme dao olako je prihvaćeno: izišao je na 19. katu, ona je nastavila dalje, nikad je više nije vidio. Ovaj put, nije se mogao tako lako izvući – DNK dokazi pokazali su da je odgovoran za najmanje tru ubojstva i niz silovanja. Osuđen je na doživotnu robiju bez mogućnosti pomilovanja.
Piše: Lucija Kapural
