Otrovni jezik Gioachina Rossinija: “Wagnerova glazba je kao riblja juha bez ribe!”

“Jesti, voljeti i pjevati – to su glavni su sadržaj komične opere poznate pod nazivom život. A sve to je prolazno poput mjehurića šampanjca”, riječi su kojima je svoju životnu filozofiju sažeo Gioachino Rossini (1792. – 1868.), ingeniozni skladatelj i punokrvni bonvivan. Glazbom se počeo baviti u ranoj mladosti, nastupajući kao maestro al cembalo, pjevač u crkvama i kazalištu. Sustavno glazbeno obrazovanje stekao je na Konzervatoriju u Bologni, da bi svoje životno djelo, komičnu operu “Seviljski brijač”, skladao s nepune dvadeset četiri godine. Premijera je, istinabog, bila fijasko, no taj mu je komad ubrzo donio svjetsku slavu. Šest godina kasnije, oženio se opernom pjevačicom Isabellom Colbran, koja je dijelila njegov hedonistički svjetonazor. S boljom polovicom, Rossini je živio na relaciji Italija-Francuska, oduševljavajući publiku nadahnutim operama (jedan je od pionira romantično-povijesnih sadržaja u ovoj glazbenoj formi), a kraće vrijeme bio je ravnatelj kazališta u Parizu. Osim četrdesetak opera (“Otelo”, “Mojsije u Egiptu”, “Tancredi”, “Bagdadski kalif”, “Semiramida”), ostavio nam je niz pojedinačnih arija, popijevki, manjih komornih skladbi i kantata te veličanstvenu himnu “Stabat mater”. Sve njegove skladbe odlikuju se melodijskom inventivnošću, poticajnom ritmikom i sjajnom instrumentacijom.

Pričalo se da je korpulentni Talijan bio poprilična lijenčina, u čemu ima dosta istine – relativno bogat opus duguje urođenom talentu i lakoći komponiranja, a ne marljivosti. Nadalje, poznato je da je radio u krevetu: ako je vjerovati bilješkama njegovih prijatelja, jednom mu je na pod pala dovršena stranica partiture a skladatelj je, odveć lijen da se sagne, jednostavno – napisao novu! Rano stekavši slavu i bogatstvo, prestao je skladati te se posvetio užicima poput vina i hrane, a njegov kreativni genij zadnjih se godina iscrpljivao u pisanju recepata.

Na glasu je bio i njegov zlobni smisao za humor, o kojem svjedoče brojne anegdote. Jednom mu je, primjerice, prišao neki uglednik. “Zar me se ne sjećate? Sjedio sam pokraj vas kad je bio poslužen divni složenac od makarona, na večeri u Milanu u vašu čast”, podsjetio je skladatelja. “U pravu ste! Izvrsno se sjećam makarona, ali ne i vas!” ispalio je glazbenik kao iz topa. Drugom prigodom, mladi skladatelj zamolio ga je da ocijeni posmrtnu koračnicu koju je napisao povodom smrti skladatelja Giacoma Meyerbeera. Bacivši letimičan pogled na partituru, Rossini mu se nacerio: “Bilo bi bolje da ste vi umrli, a Meyerbeer napisao posmrtni marš”. Slično se proveo nadobudni skladatelj s kojim je bio u daljnjem rodu. Nakon što mu je čovjek odsvirao nekoliko taktova, uslijedila je konstruktivna kritika: “Prijatelju dragi, pa ti si moćniji i od samog Boga! On je stvorio svijet iz kaosa, a ti si stvorio kaos!”. Ni prema vlastitim učenicima nije bio blaži. Jedan od njih zamolio je maestra da posluša dvije melodije koje je skladao. Nakon što je odsvirao prvu kompoziciju, Rossini mu je izbio nade presudom: “Druga mi se više sviđa!”. Na živce su mu posebno išli ulizice i laskavci. “Gospodine, kako da vas zovem? Maestro? Ili pak Bog glazbe?” pitala ga je neka vremešna obožavateljica. Dobila je neočekivani odgovor: “Zovite me Mali zeko!”. Osobito otrovan bio je prema kolegi Wagneru. “U njegovoj glazbi ima divnih trenutaka i očajnih sati”, presudio je. Osjećao je ipak da nije dovoljno ponizio rivala, pa je dodao: “Njegova glazba je kao riblja juha bez ribe: u njoj fali ono glavno – melodija!”


Piše: Lucija Kapural

Komentari