Otac moderne anatomije krao je tijela pogubljenih zločinaca kako bi ih secirao!

Anno domini 1543. često se uzima kao godina početka znanstvene revolucije. Tada su, naime, objavljena dva djela koja su zauvijek promijenila naše razumijevanje prirode – Kopernikov magnum opus “O gibanjima nebeskih tijela” te Vesaliusov revolucionarni priručnik u 7 svezaka “O ustroju ljudskoga tijela”. Potonje djelo postavilo je temelje modernoj anatomiji. Prije više od 500 godina, belgijski liječnik Andrija Vezal, poznatiji po latinskom obliku imena Andreas Vesalius (1514. – 1564.), anatomiji ljudskoga tijela pristupio je doslovce zasukavši rukave, provevši nebrojene sate vlastoručno vršeći seciranja, čime je poljuljao stare autoritete klasičnog svijeta. Želja za pomicanjem planina u znanstvenom smislu imala je, međutim, visoku cijenu.

Odrastao je u imućnoj obitelji s dugom medicinskom tradicijom u službi kraljeva. Otac mu je, naime, bio dvorski ljekarnik Karla V., a djed kraljev osobni liječnik. Vesalius je nastavio put predaka upisavši studij medicine na Sveučilištu Louvian, vrlo brzo shvativši da je anatomija središte njegova znanstvenog interesa. Prva seciranja obavio je na životinjama, da bi uskoro počeo dobavljati ljudska trupla s groblja i gubilišta. U gluho doba noći, izlazio je iz kuće te krao trupla zločinaca – skidao ih je s vješala te donosio u svoju sobu kako bi ih secirao. Raspadajuće dijelove tijela navodno je čuvao – ispod kreveta! Nezadovoljan takvim stanjem, studij je nastavio u Padovi, gdje je mnogo lakše dolazio do tijela. Sveučilište je, naime, imalo dogovor s lokalnim vlastima da im leševe pogubljenih zločinaca isporuče za proučavanje. Nakon diplome, Versaliusu je ondje ponuđena katedra anatomije i kirurgije. Odlučio je iz temelja promijeniti način prenošenja znanja studentima. Profesori na talijanskim sveučilištima držali su se Galena kao pijan plota, unatoč činjenici da se njegova anatomija zasnivala na sekcijama životinjskih trupala, a mogućnost ispitivanja ljudskih tijela gotovo da nisu koristili. Za razliku od takvih profesora, Versalius je svoj rad temeljio na empiriji: vlastoručno je izvodio seciranja, detaljno objašnjavajući studentima složeni ustroj ljudskog tijela. Tradicionalistima su njegove ideje bile trn u oku, pa su ga uspjeli izgurati sa sveučilišta. Zahvaljujući obiteljskim vezama, postao je dvorski liječnik španjolskog kralja Filipa II. Prihvaćanje tog posla bilo je kardinalna greška.

Španjolska je, u usporedbi s Italijom, bila znanstveno zaostala – bilo kakve nove ideje u medicini dočekivane su “na nož”. Umjesto anatomijom, Versalius se ondje bavio kirurgijom, u prvom redu liječenjem ratnih ozljeda. Činjenica da je bio iz Nizozemske, tada još uvijek španjolskog teritorija koji se pokušavao izboriti za neovisnost, također je radila protiv njega. Da stvar bude gora, posao je bio doživotan: ne samo da nije smio dati ostavku, nego ni otići iz Španjolske bez kraljeva dopuštenja. Kako bi zbrisao iz intelektualne žabokrečine, pribjegao je lukavstvu: od kralja je tražio dozvolu da ide na hodočašće u Jeruzalem, ne iznoseći pritom plan da se “nakratko” zaustavi u Italiji. Željenog odredišta nikad se nije domogao. Zahvaćen stravičnom olujom, njegov brod se nasukao na grčkom otoku Zakintu, gdje je genijalni znanstvenik, otprije načeta zdravlja dodatno narušena tegobnim putovanjem, 1564. godine umro.

Piše: Lucija Kapural

Komentari