Otac genetike za života nije dobio priznanje za svoj revolucionarni znanstveni rad

Češki prirodoslovac Gregor Mendel (1822. – 1884.) primjer je onoga što se može postići kad se istraživački žar i nevjerojatna upornost udruže s prstohvatom sreće. Pravim imenom Johann, odrastao je u Moravskoj, u obitelji skromnih financijskih mogućnosti. Stvari su krenule s lošeg na gore kad je njegov otac doživio tešku nesreću, zbog koje više nije mogao raditi na zemlji. Breme hranitelja obitelji palo je na pleća njegova najstarijeg sina Johanna. Bistri mladić podučavao je vlastitu braću te, za skromnu naknadu, radio kao privatni tutor u kućama poznanika. U kombinaciji sa školskim obavezama i lošom prehranom, takav tempo odrazio se na Johannovo zdravlje. Teška upala pluća prikovala ga je za krevet, a bilo je upitno hoće li se uopće izvući. Na jedvite jade uspio se oporaviti, no novac namijenjen njegovu daljnjem školovanju odavno je već bio potrošen. Za bistrog i ambicioznog mladića postojalo je tek jedno rješenje: ulazak u svećeničku službu.

Godine 1843. stupio je u augustinski samostan sv. Tome u Brnu. Ondje će pronaći idealne uvjete za znanstveni rad. Gvardijan je, naime, poticao umjetnički i istraživački razvoj svoje zajednice, pa je među redovnicima okupio filozofa, skladatelja, astronoma i botaničara. Johann, koji je zaredivši se uzeo ime Gregor, u tu je skupinu primljen na preporuku svoga učitelja fizike. Neko vrijeme je predavao na gimnaziji, da bi ga potom gvardijan poslao na studij prirodoslovlja na Sveučilištu u Beču, jednoj od najuglednijih obrazovnih institucija toga vremena.

Svoju glasovitu teoriju nasljeđivanja formulirao je na temelju eksperimenata s graškom, koji su trajali punih sedam godina, i to u pauzama od predavačkih i religijskih dužnosti. U malenom pojasu samostanskog vrta, odvijao se rad koji stoji u temelju znanosti genetike. U tome skučenom prostoru, pažljivo je odabirao biljke, koristeći samo čiste sorte s prepoznatljivim osobinama. Zanimalo ga je, naime, kako se te osobine prenose s koljena na koljeno. Bio je to gargantuovski pothvat: proučio je svaku generaciju od otprilike trideset tisuća biljaka, ručno oplođujući svaku od njih!

U jednom od pokusa s graškom, izabrao je biljke glatkih zrna i križao ih s onima hrapavih zrna. U sljedećoj generaciji, sva su zrna bila glatka. Isprva mu se činilo da je hrapavost u cjelini istisnuta, no ta se osobina ponovno javila kod “unuka” početnih biljaka. Mendel je shvatio da je u grašku nešto što određuje njegova svojstva – danas to nešto nazivamo genom. Skromni svećenik postavio je temeljne zakonima genetike: prije njega, vjerovalo se da se osobine oba roditelja nekako “pomiješaju”, no njegov rad je pokazao da, za vrijeme seksualne reprodukcije, nasljeđe radi tako da uzme pojedinačne osobine oba roditelja.


Za svoje revolucionarne uvide nije dobio priznanje za života. Rad mu je objavljen u slabo poznatom znanstvenom časopisu a, smrću gvardijana 1868. godine, umrla je i njegova istraživačka karijera. Redovnici su, naime, upravo njega odabrali za tu odgovornu dužnost, a nova zaduženja nisu mu ostavljala dovoljno vremena za znanstveni rad.

Piše: Lucija Kapural

Komentari