Jedni su u njemu gledali borca za nacionalne interese; za druge je bio poučna priča o onome što se događa kad moć udari čovjeku u glavu. Na posve različite načine, nadahnuo je Petrarcu, lorda Byrona, Giuseppea Verdija i Friedricha Engelsa, a kao centralni lik se pojavio u Wagnerovoj prvoj uspješnoj operi “Rienzi”, koja je kod mladog Adolfa Hitlera navodno izazvala ekstatičnu viziju o budućnosti njemačkog naroda. Muškarac koji je u povijest ušao kao Cola di Rienzi (1313. – 1354.) bio je jedna od najkontroverznijih figura talijanskoga 14. stoljeća. Pravim imenom Nicola Gabrini, rođen je u Rimu, u obitelji koja je jedva spajala kraj s krajem. Premda se hvalio da je sin rimskog cara Henrika VII., bila je to obična laž: Nicolo zvani Cola produkt je ne osobito nježne ljubavi krčmara i pralje.
Za činjenicu da je od anonimusa s ruba društva izrastao u utjecajnog političara i reformatora Rima u prvom je redu bila zaslužna mladićeva ambicioznost. Proučavanje djela antičkih pjesnika i povjesničara u njemu je pobudilo oduševljenje veličinom starog Rima i želju za ponovnim vraćanjem republikanskog doba. Rim su u to vrijeme potresale bitke među plemićkim obiteljima, a ustankom iz 1343. vlast je povjerena trinaestorici “dobrih ljudi”, koji su se proglasili upraviteljima grada u ime pape Klementa VI. Kako bi kuriji u Avignonu – tadašnjem sjedištu Papinske države – objasnili te događaje, rimski vladari odlučili su odabrati grupicu poslanika. Cola, koji je ciljano gradio poznanstva s ljudima od utjecaja, u tome je vidio svoju priliku. Od svih poslanika, upravo on je uspio steći povjerenje Svetog oca, žaleći se na opačine rimskih aristokrata. Zabrinut mogućnošću širenja revolucije, papa je imenovao dva senatora kao vladara grada. Jedan od njih bio je slatkorječivi Cola, koji se u rodni grad vratio s titulom “javnog bilježnika gradske komore”.
Na novoj dužnosti, propagirao je ideje o obnavljanju stare suverenosti rimskog naroda, a iskoristivši odsutnost plemića Collone, zbiljskog vladara Rima, 1347. je poveo veliki pučki ustanak. Napokon je dobio ono o čemu je sanjao, diktatorske ovlasti. Uzeo je titulu “pučkog tribuna” te proglasio Rimsku Republiku. Protjerivanjem plemstva iz grada i smanjenjem poreza, stekao je povjerenje puka te postao simbolom ponovnog rođenja Italije, a divio mu se i veliki pjesnik Francesco Petrarca. Nagli uspjeh je, međutim, napuhao njegove snove o preuređenju grada. Onako slavohlepan, čitavom svijetu je proglasio da je Rim pod njegovom jurisdikcijom. Neke talijanske države, u prvom redu Firenza, otvoreno su se usprotivile njegovim planovima, a zbog bahatosti i nezamislivog luksuza kojim se okružio s vremenom je počeo gubiti i podršku rimskog puka. Idejom da se okruni za cara naposljetku je protiv sebe okrenuo i papu, koji ga je proglasio razbojnikom i heretikom, a plemstvo je iskoristilo tu činjenicu te ga je protjeralo iz Rima.
Izopćenik se nekoliko godina potucao Europom, da bi ga potom zarobili i odveli u Avignon, gdje ga je papa osudio na smrt. Veliki kosac je imao drugačije planove – Klement VI. je iznenada preminuo, a novi papa Inocent VI. odlučio je pomilovati Colu te ga iskoristiti kao oruđe za obnavljanje papinske vlasti u Rimu. Bivšeg uznika je proglasio senatorom te 1354. poslao u Rim. Kako je gradom zadnjih godina vladala anarhija, narod je Colu još jednom prihvatio s oduševljenjem. Umjesto da iskoristi novu priliku, ovaj se vratio na stare putove rasipništva, demagogije i silništva. Ubijen je koncem te godine, za vrijeme pučke pobune na Kapitolu: masa ga je doslovce pregazila dok je prerušen pokušavao pobjeći. Njegov nagli uspon i tragičan pad postali su temom mnogih književnih djela.
Piše: Lucija Kapural
