Briljirao je kao nespretni plaćeni ubojica u Frearsovoj “Meti” i zlosretni slikar Van Gogha u Altmanovom “Vincentu i Theu”, a uloga u dekadentna i podmuklog plemića u povijesnom spektaklu “Rob Roy” priskrbila mu je nagradu BAFTA te nominacije za Oscar i Zlatni globus. Woody Allen povjerio mu je ulogu šarmantnog prevaranta u glazbenoj komediji “Svi kažu volim te”, u Burtonovu remakeu “Planeta majmuna” utjelovio je majmunskog generala Thadea, mrzitelja ljudske rase, u “Nepobjedivima” Wernera Herzoga bio je uvjerljiv u ulozi podmukla lažnog vidovnjaka koji želi postati nacistički “ministar okultnog”, a u serijalu “Laži mi” maestralno je utjelovio genijalnog psihologa Cala Lightmana, čovjeka koji funkcionira kao živi detektor laži. Nakon što mu je Quentin Tarantino u “Psima iz rezervoara” povjerio ulogu Mr. Orangea, pljačkaša koji polako i upečatljivo krvari veći dio filma, ekscentrični redatelj pronašao je svoga omiljenog glumca, pa su suradnju nastavili i u “Paklenom šundu”, omnibusu “Četiri sobe” te vesternu “Mrska osmorka”. Tim Roth, kržljavko buljavih očiju i osebujna trapavog hoda, sve je samo ne tipična glumačka zvijezda. Dok su njegovi manje talentirani kolege u stanju satima filozofirati o “prirodi posla” i “odricanjima u ime Umjetnosti”, on samog sebe ne shvaća odviše ozbiljno. “Nisam metodski glumac, ne moram provesti tri mjeseca u Sahari da bih uvjerljivo portretirao lik beduina. Ovaj posao je zapravo vrlo jednostavan: sve što moraš napraviti ili reći lijepo ti piše u scenariju”, priča Roth, koji od holivudskih standarda odudara i po braku koji, neokrznut aferama, traje duže od četvrt stoljeća. Opušten, duhovit, ispunjen, sretan – tako ga opisuju znanci. Samo oni najbliži znali su da ga je čitav život pratila sjena, mračno sjećanje na neizrecivi užas koji je pretrpio na početku životnog puta.
Odrastao je u Londonu, u obitelji koja se do 1945. godine prezivala drugačije. Naime, njegov otac Ernie, slikar, novinar i član Komunističke partije Velike Britanije, nakon Drugoga svjetskog rata često je putovao u zemlje u kojima Britanci nisu bili omiljeni, pa je odbacio svoje tipično englesko prezime Smith kako bi izbjegao možebitne neugodnosti. Ono novo, židovsko Roth, odabrao je želeći odati počast žrtvama holokausta. Glumčeva majka Ann također je bila slikarica a, osim prodajom pejzaža, zarađivala je kao profesorica likovne umjetnosti u srednjoj školi. Ne treba stoga čuditi da su Tim i njegova mlađa sestra Jill od malih nogu pokazivali talent za umjetnost (vična u sastavljanju kratkih priča, ona je kasnije postala ugledna novinarka). Umjesto u pješčaniku, vrijeme su provodili posjećujući muzeje i odlazeći na kazališne predstave.
Bistri dječak naučio je čitati s nepune tri godine, a već u predškolskom uzrastu vodio je razgovore o književnosti i slikarstvu s odraslima. “Druge dječake zanimalo je naganjanje lopte, a ja sam ‘brijao’ na ruske klasike i opuštao se izradom skulptura. Ipak, rado su me primali u društvo, jer svaka prava kvartovska klapa mora u svojim redovima imati trknutog člana”, prisjeća se. Kad je krenuo u srednju školu, stvari su se dramatično promijenile. Gimnazija Tulse bila je dio ambiciozna edukacijskog eksperimenta: pohađala su je djeca svih rasa, vjera i imovinskih statusa, pod geslom da svima treba pružiti jednaku priliku. Dugo je bila na glasu kao sjajna ustanova koja je nudila moderni kemijski laboratorij, keramičku radionicu, bogatu biblioteku, pa čak i kazališnu pozornicu; nažalost, u vrijeme Timova dolaska srozala se na mjesto učestalih nemira i fizičkih okršaja učenika. Za sitna povučenog dječaka, već načetog rastavom roditelja, to je značilo probuditi se u noćnoj mori. On, koji je nakon očeva odlaska živio s umjetnički nastrojenom majkom i nježnom sestrom, poslan je u deveti krug mačističkog pakla.
U vrijeme kad je postao metom školskih nasilnika, izraz bullying još nije bio skovan. A i da jest, možda bi bio preblag da opiše torturu koju je dječak trpio. Počelo je s vrijeđanjem, otimanjem novca za školsku užinu i naguravanjem na školskom dvorištu; nastavilo se ponižavanjem i svakodnevnim batinanjem. Roth, rođeni talent za oponašanje različitih naglasaka, pokušao je smekšati napadače prihvativši njihov način govora, ali je sve bilo uzalud. Skrivao se od okrutnih mladića u kabinetu za likovni odgoj, ali su ubrzo otkrili njegovo “sigurno mjesto” i kaznili ga zaranjanjem glave u nužnik. Nije se žalio nastavnicima, nije tražio pomoć od roditelja. “Proći će”, govorio je samome sebi. “Sve ovo će jednom biti samo daleka uspomena”. A onda je doživio stravu koja nikada nije postala daleka uspomena… Koja ga proganja i danas.
Tek prije četiri godine, u intervjuu za “The Guardian”, otkrio je punu istinu o noćnoj mori u koju je upao kao četrnaestogodišnjak. Da je u djetinjstvu iskusio neki vid seksualnog zlostavljanja, javnosti je priznao još 1999., kad je režirao potresnu dramu “Ratna zona”. Kako se u filmu radilo o tinejdžerici koju je oskvrnuo rođeni otac, mediji su zaključili da se i u Rothovom slučaju dogodilo nešto slično. U spomenutom razgovoru za “The Guardian”, to je demantirao: naglasio je da su i on i otac bili su žrtve iste osobe. “Nitko osim obitelji nije znao zašto je tata sedamdesetih godina prošlog stoljeća napustio Komunističku partiju. Reći ću vam zašto je to učinio – zbog seksualnih skandala koji su tada pratili stranku. Nije mogao prijeći preko takvih stvari, budući da je na vlastitoj koži iskusio što znači biti žrtva seksualnog predatora. Imao je stravično djetinjstvo – rođeni otac ga je godinama seksualno zlostavljao. Nažalost, i ja sam prošao tu torturu. I mene je iskorištavao njegov zlostavljač, moj djed. Bio je prokleti silovatelj! Nažalost, nitko nije imao hrabrosti progovoriti o onome što se događalo, nitko nije znao što napraviti. Bila je to mračna obiteljska tajna”, ispričao je glumac, nemalo šokiravši javnost. Nije otkrio kako je sve započelo niti koliko je trajalo. Također nije objasnio zašto ga otac, znajući o kakvom je čudovištu riječ, nije zaštitio od djeda. Napomenuo je samo kako su detalji previše bolni da bi ih ponovno oživljavao.
Piše: Lucija Kapural
