Omiljeno srednjovjekovno mučenje: Jeftino i efikasno nabijanje na kolac

Ljudi su uvijek bili inovativni, a ta osobina posebice dolazi do izražaja u području mučenja. U ovom članku ćemo se malo detaljnije pozabaviti s metodom nabijanja na kolac, pa ukoliko ste previše osjetljivi, jednostavno preskočite ovaj tekst.

Prvi spomen u Hamurabijevom zakoniku

Kazna nabijanjem na kolac korištena je od davnih vremena i po prvi puta se spominje u Hamurabijevom zakoniku gdje se u članku 153. izričito navodi da je ona predviđena za žene, koje su ubile svoje muževe zbog svojih veza s drugim muškarcima. Vrlo je vjerojatno da im je sudbina bila ista ukoliko bi to učinile zbog žena. Kaznu su primjenjivali razni narodi i u različitim razdobljima povijesti, a ova je metoda bila osobito rasprostranjena na Bliskom istoku. Najpopularnija je pak bila u srednjem vijeku, a primjenjivala se sve do prve polovice 19. st. Globalno gledano njome su relativno često bile kažnjavane žene koje su počinile preljub, kao i one optužene za vještičarenje, i čedomorstvo. No, na meti nisu bile samo žene već i muškarci obično neprijateljski vojnici, kao i teški zločinci poput silovatelja i pedofila.

Zašto je ta metoda bila jedna od najpopularnijih?


Čini nam se da su posrijedi dva ključna razloga popularnosti razmatrane metode, kao prvo oprema potrebna za mučenje ovog tipa je bila lako dostupna i jeftina, a za poduku je trebalo steći samo što više iskustva. Uz to kazna je ispunjavala još jedno važno svojstvo, a to je da je bila toliko strašna da je ljude odvraćala od nemira i pobuna pa je time često bio uspostavljen status quo pod prijetnjom užasavajuće palijativne metode. Dakle, bila je to metoda koja se mogla primijeniti svuda, a njezini izvršitelji nisu imali problema s obukom i lako su se obučavali jer bi svaka greška imala isti ishod koji se razlikovao samo u tome koliko je žrtva patila. Naravno, oni koji su se tako izvještili da su žrtvu mogli održati na životu i po nekoliko dana, mogli su vjerojatno od toga i dodatno profitirati jer su se specifična umijeća uvijek cijenila.

Kako razbiti monotoniju gledanja istih scena

Kako ne bi bilo previše monotono s vremenom su se razvile različite verzije iste metode. Jedna se nazivala uzdužno nabijanje, a druga poprečno pri čemu već samo ime ukazuje o kakvim je načinima mučenja riječ. Uzdužno nabijanje se poput poprečnog moglo izvoditi u različitim invarijantama, u jednoj je osoba mogla leći na trbuh pri čemu bi joj se ruke vezale na leđima. Potom bi se mašću premazani kolac osobi gurao kroz vaginu ili anus u tijelo. Ukoliko je otvor bio premalen, problem bi se riješavao britvom koja bi rasporila dio tijela od anusa prema genitalijama, a onda bi se određenim pastoznim sredstvom spriječilo krvarenje te se “kretalo” u daljnje izvođenje postupka. U žrtvu se mogao stavljati šiljati ili tupi kolac, to je ovisilo o onome tko je izdao zapovijed i kome je kolac bio namijenjen, odnosno o efektu koji se želio polučiti. Ukoliko se željela brza i bolna smrt onda je šiljati kolac bio idealno rješenje, ako je pak smrt trebala biti spora onda je štap obavezno trebao biti nauljen i tup, kako bi nanio što manje štete unutrašnjim organima. Nakon što bi štap izvirio na području prsa ili ramena, žrtva bi bila podignuta i štap bi bio zaboden u zemlju. Međutim, to je bila jedna od invarijanti pa je osoba primjerice mogla biti stavljena na kolac tako da bi se morala održavati na prstima jer bi štap bio na takvoj visini da bi svako spuštanje s prstiju kolac gurao više u tijelo. Prirodan nagon za održavanjem bi osobu u takvoj poziciji obično nagnao da što dulje izdrži u nekoj poziciji. Kažu da je dužina kolca ovisila o visini osobe, kao što je primjerice kod vješanja  bila važna težina tijela. Poprečno je nabijanje imalo, također svoje invarijante i išlo je sprijeda prema natrag ili obrnutim redoslijedom. Na tom kolcu žrtva bi mogla izdržati nekoliko minuta, sati ili dana. Prema raspoloživoj građi najduže je zabilježeno da je žrtva na kolcu izdržala osam dana, premda je statistički gledano najčešće to sve trajalo od nekoliko sati do jednog dana. Nadaleko poznati vlaški princ Vlad Drakula je imao nešto drugačiji princip te bi se kod njega noge žrtve vezale uz konje, svaka noga za jednog konja, nakon čega bi im se zahvaljujući pomicanju konja razdvojile noge, sigurno ne nježno. Tada bi osoba bila spremna za gori dio postupka koji se sastojao u “ubacivanja” kolca u željeni otvor. Kada bi postupak bio dovršen žrtva bi se dizala u zrak.

Na prijelazu u kršćansku eru primat je preuzelo razapinjanje na križ, a kasnije je velikim dijelom ovu metodu nabijanja na kolac ponovno popularizirao Vlad Drakula. Čini se da kada u društvu dođe do zasićenja određenom metodom pojavi se nova, a kada ona postane previše “dosadna” onda je zamijeni neka nova zabavnija ili se stara jednostavno vrati u  modu.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari