Tvorac je tzv. “zvučnog zida”, revolucionarne tehnike snimanja koja je, proizvodieći višeslojne efekte, presudno utjecala na razvoj moderne glazbe. Hitove je “štancao” kao na traci, a mnogi od njih danas imaju status evergreena. Phil Spector, momak iz skromne radničke obitelji iz Bronxa, prvi milijun je zaradio prije dvadesetog rođendana, da bi s vremenom postao najpoznatiji producent u glazbenoj povijesti. U zvjezdanu orbitu je lansirao izvođače poput Bena E. Kinga, Raya Petersona, ženskih grupa “Crystals” i “Ronettes”, a producirao je i neke od najuspješnijih pjesama “Beatlesa” i “Ramonesa”. Bogatstvo koje je zgrnuo bilo je kompenzacija za njegov nizak rast i ružnjikavo lice, pa je mogao birati koju će ljepoticu ugostiti u svome medvjeđom kožom presvučenom okruglom krevetu. Dok ga je javnost smatrala ekscentričnim genijem, osebujnim i bučnim ali u načelu bezazlenim čovjekom, oni koji su ga imali nesreću bolje upoznati itekako su ga se bojali. Pištoljem je prijetio djevojkama koje su ga odbile, ali i suradnicima: s pogrešne strane njegovog magnuma su se, između ostalih, našle zvijezde poput Dee Deeja Ramonea, Debbie Harry, Leonarda Cohena i Johna Lennona. Kompleks boga, sklonost zapovijedanju te duboko uvjerenje da može činiti što god poželi su, u kombinaciji s maničnom depresijom, alkoholizmom i fetišističkim obožavanjem vatrenog oružja, činili eksplozivnu smjesu. Iskra koja ju je zapalila bilo je ono što Spector nikad nije podnosio – odbijanje. Ekscentrični genij postao je pomahnitali ubojica.
“Mislim da sam nekoga ubio!”
Dana 3. veljače 2003. godine, oko pet sati ujutro, glasan hitac narušio je mir stanovnika Alhambre, bogataške četvrti Los Angelesa. “Dragi, što je to bilo? Zvučalo je kao petarda”, još bunovna od sna, pitala je mlada žena supruga, imućnog poduzetnika koji se već bio spremao za posao. “Pojma nemam ali mi se čini da zvuk dolazi iz Dvorca. Tko zna što onaj luđak opet izvodi”, odgovorio je čovjek, pogleda uperenog u susjednu vilu, ograđenu bodljikavom žicom.
U Dvorcu, kako su svi nazivali ekstravagantni dom Phila Spectora, za to se vrijeme odvijala drama. Antonio DeSouza, vozač i tjelohranitelj slavnog producenta, ispustio je šalicu kave iz ruke kad je začuo spomenuti zvuk. On, čovjek koji je prošao vojnu obuku, dobro je znao da se ne radi ni o kakvoj petardi. Kad je iz kućice u dvorištu, u kojoj je po običaju čekao gazdu, utrčao u predsoblje vile, imao je što vidjeti: Spector je, tresući se kao prut, ponavljao samo jednu rečenicu: “Mislim da sam nekoga ubio!”. DeSouzin pogled pao je na naslonjač. Ondje, obliveno krvlju, nalazilo se tijelo plavokose žene.
Kobni susret
Lana Clarkson, lijepa 40-godišnjakinja koju su svojedobno opisivali kao “glumicu koja obećava”, radila je kao hostesa u noćnom klubu na Sunset Stripu, nadajući se kako će ondje upoznati nekoga tko bi joj pomogao oko prerano ugasle karijere. Umjesto toga, ondje je nabasala na svoga ubojicu. Kad joj je Spector pristupio, ispričala je kasnije konobarica koja je radila u klubu, Lana pojma nije imala o kome je riječ. Štoviše, 165 centimetara visokog producenta, koji je na glavi nosio periku a na nogama cipele s potpeticama, isprva je zamijenila za – ženu!
Je li, shvativši tko je čovječuljak koji je oko nje oblijetao, pomislila da bi on mogao biti odgovor na njene molitve, ostaje nepoznanica. Ono što se zna jest da je, oko tri sata ujutro, napustila klub sa Spectorom, prihvativši njegov poziv u Dvorac. Dva sata kasnije, pronađena je mrtva u fotelji u predsoblju raskošnog zdanja. Kad su policajci, na poziv tjelohranitelja DeSouze, stigli na poprište događaja, slavni producent je nasrnuo na njih. Morali su upotrijebiti elektrošoker kako bi ga onesposobili, nakon čega je uhićen, a kasnije i optužen za ubojstvo. Jamčevinu od milijun dolara s lakoćom je prikupio, pa mu je dopušteno da se brani sa slobode.
Čekajući suđenje, nije sjedio prekriženih ruku: četrdeset godina mlađa manekenka Rachelle Short, koju je upoznao nekoliko mjeseci nakon smrti Lane Clarkson, postala mu je osobna asistentica, a potom i treća supruga. Par se vjenčao o predsoblju producentove kuće – u prostoriji u kojoj je nesretna glumica izgubila život!
Zločin i kazna
Suđenje je počelo u travnju 2007. Tužiteljstvo je, činilo se, imalo neoborive argumente. Osim činjenice da je Clarkson ubijena njegovim pištoljem, Spectora je teretilo svjedočenje čak pet djevojaka kojima je prijetio vatrenim oružjem. Sve odreda su ispričale da im je uperio pištolj u glavu kad su odbile ići u krevet s njim, a tužitelj je zaključio kako se to po svoj prilici dogodilo i Lani, s tom razlikom da je Spector ovaj put povukao obarač. Najpogubniji po njega bio je, dakako, DeSouzin iskaz. Rečenica “Mislim da sam nekoga ubio” nije ostavljala mnogo prostora za interpretaciju, čovjek bi pomislio… Pa, Spectorovi skupi odvjetnici (među njima je bio Robert Shapiro, čovjek koji je oslobodio O. J.-a Simpsona!) uistinu su upregli maštu kako bi diskreditirali sirotog tjelohranitelja: ustvrdili su da producent nije rekao “I think I killed somebody” nego “I think you must call somebody” (“Mislim da moraš nekoga nazvati”) ali je DeSouza, podrijetlom Brazilac, pogrešno shvatio njegove riječi. Teorija obrane bila je sljedeća: Clarkson, propala glumica koja je dugo patila od depresije, sama si je presudila te noći, vjerojatno pod utjecajem alkohola, a optuženik je samo imao nesreću da je to odlučila učiniti u njegovom domu. Kao dokaz u prilog svoje teze, u sudnici su pokazali bijeli sako koji je Spector nosio te noći: činjenicu da je na njemu bilo samo nekoliko kapljica krvi interpretirali su kao dokaz da je stajao barem dva metra dalje od nesretne žene, što će reći da nije mogao gurnuti pištolj u njena usta i povući obarač. Na kraju balade, porota nije mogla donijeti jednoglasnu odluku (dvoje od deset njenih članova vjerovalo je u Spectorovu nevinost), pa je suđenje poništeno.
Na sljedećem suđenju, u travnju 2009. godine, porotnici su ga proglasili krivim za ubojstvo drugog stupnja. Osuđen je na devetnaest godina robije te poslan na izdržavanje kazne u kalifornijski zatvor Corcoran. U trenutku izricanja presude, na glavi je nosio preko metar visoku kovrčavu periku, a na reveru sakoa bedž s likom Baracka Obame. Držao se mirno i nezainteresirano, kao da se njega sve to ne tiče. Jedina osoba koja je plakala kad su ga odvodili iz sudnice bila je Rachelle. Premda se 2016. godine razvela od utamničenika, do dana današnjeg je ostala uvjerena u njegovu nevinost.
Piše: Lucija Kapural
