Od praćke do iperita: Zanimljivosti o oružju

Cinik bi rekao da je ljudska povijest povijest ratovanja a, kao što je svima poznato, nema rata bez oružja. Za vas smo, nasumičnim redoslijedom, odabrali nekoliko zanimljivosti o sredstvima koja smo koristili kako bismo tamanili jedni druge!

1. Bajuneta, bodež koji se pričvršćuje na cijev puške te koristi za borbu prsa o prsa, dobila je ime po Bayonnei, franuskom gradu u kojem je prvi put upotrijebljena. U sedamnaestom stoljeću, tamošnji seljaci na svoje su ručno izrađene puške naticali noževe, kako bi im mogli poslužiti kao koplja kad ponestane municije.

2. Vojničku odoru centuriona, zapovjednika osnovnih postrojbi rimske vojske, činila je lorica, otporan ali fleksibilan oklop; balteus, opasač koji je služio za nošenje oružja i kao ukras; cassis, šljem koji je štitio glavu, vrat i uši, a sandale za marš i crvena tunika bili su zajednički svim legionarima. Centurionovo glavno oružje bio je gladius, mač s oštricom dugom pedesetak centimetara idelan za blisku borbu a, u slučaju potrebe, bio je tu i pugio, kratak oštar bodež. Znimljivo, ovi vojnici nisu nosili štitove!

3. Američki građanski rat ubraja se u najkrvavije oružane sukobe u povijesti. Jedan od glavnih uzroka ogromnog broja poginulih bila je upotreba puno preciznijih oružja nego ranije te, pred kraj rata, repetitivnih pušaka: vojnici bi doslovce padali kao pokošeni dok su, na otvorenom, stajali u ravnim linijama. Sve to dovelo je do pojave rovovskog ratovanja, taktike koja će definirati Prvi svjetski rat.


4. Najstarije bacačko oružje za borbu na daljinu jest praćka. Sastoji se od uzice s kožnatim proširenjem u sredini, u koje se stavlja projektil – kameni ili metalni oblutak. U starom vijeku, praćkama su bile naoružane čete Egipćana, Asiraca, Grka, Kartažana i Perzijanaca, a Rimljani su se služili i praćkom s drvenim rašljama. U Europi se mjestimice održala sve do sedamnaestog stoljeća – tadašnji buntovnički pokret u Francuskoj, fronda, nazvan je upravo po praćki.

5. Godine 1974. kineski farmeri sudjelovali su u najvećem arheološkom otkriću 20. stoljeća. U potrazi za vodom, kopali su u blizini grada Xi’ana, kad su počeli nailaziti na dijelove grnčarije te glave neobičnih skulptura. Svijet je tada saznao za vojsku od terakote, 7.000 figura ratnika u prirodnoj veličini, koja je bila dijelom mauzoleja iz 3. stoljeća prije Krista. Zagonetka na koju znanstvenici dugo nisu uspijevali naći odgovor bila je sljedeća: kako je moguće da je oružje ratnika od terakote očuvano u besprijekornom stanju? Vrhovi mačeva i strijela su, naime, u vrijeme otkrića još bili iznimno oštri, a uz to su sačuvali visoki sjaj, što gotovo nikad nije slučaj kod oružja te starine. Stručnjaci su nedavno otkrili da je za to odgovoran visoki udio kalija u bronci od koje je oružje izrađeno.

6. Prenosivu, zrakom hlađenu automatsku pušku nazivamo brauning, po njenom tvorcu Johnu Mosesu Browningu (1834. – 1754.). Bilo je to revolucionarno oružje koje je moglo ispaliti više od šest stotina metaka u minuti. Puška je u najširoj uporabi je bila u Drugome svjetskom ratu, a predstavljala je standardno naoružanje američke vojske sve do 1950. Nije to bio jedini Browningov izum – ovaj gospodin blage naravi, pripadnik mormonske crkve, konstruirao je razne vrste samokresa, kao i razorna streljiva koja su ubila više stotina tisuća ljudi.

7. Jezikoslovci se ne mogu složiti oko korijena riječi “pištolj”. Jedni smatraju da dolazi iz češke riječi “píšťala” (“frula”), što je mogući opis husitskoga vatrenog oružja; drugi da dolazi od riječi pistallo, koja je u srednjovjekovnome francuskom označavala jabuku balčaka na sedlu, gdje su to oružje običavali držati konjanici; a najviše pobornika ima teorija da joj je ime dao talijanski grad Pistoia, gdje je slična oružja u šesnaestom stoljeću izrađivao majstor Camillio Vettelli.

8. Upotreba bojnih otrova u ratne svrhe prvi put je zabranjena Haškom konvencijom 1899. godine, no ova sredstva obilno su korištena u Prvome svjetskom ratu. Premda je Ženevskim protokolom 1925. potvrđena zabrana primjene kemijskoga i biološkoga oružja, uporaba bojnih otrova je nastavljena. U ratu s Etiopijom 1936. godine, talijanska vojska koristila je plikavce i zagušljivce, dok se japanska vojska, u ratu protiv Kine između 1937. i 1943. godine, opredijelila za iperit. U Drugome svjetskome ratu bojni otrovi nisu se rabili, ali su služili za masovno uništavanje ljudi u nacističkim koncentracijskim logorima. Tijekom Vijetnamskoga rata, vojska SAD-a uporabila je više od devedeset tisuća tona otrovnih kemikalija!

Piše: Lucija Kapural

Komentari