Od olimpijskog zlata do metka: Nevjerojatna priča boksačkog šampiona

Priča Antona Josipovića, hrvatskoga boksačkog šampiona bosanskohercegovačkog podrijetla, mogla bi poslužiti kao predložak za najuzbudljiviji triler. Ante, kako su ga bližnji zvali, rođen je 1962. godine u Banja Luci. Kržljavi, povučeni dječak kojem je otac preminuo od raka postao je metom školskih nasilnika. Vrijeđali su ga, ponižavali, nerijetko i tukli. Umjesto suza, to je u njemu pobudilo bunt. Upisao se u boksački klub “Slavija” te počeo mahnito trenirati. Svakog dana, tvrdoglavi dječak je pješačio sedam kilometara do kluba, a kući, majci Albini i trojici braće, vraćao se trkom, ponosan na napredak koji je ostvario. “Treninzi u filmu ‘Rocky’ dječja su igra u usporedbi s drilom koji smo mi iskusili. Trener Predrag Krstić bi zabetonirao kamionske gume, dijelio sjekire ili maljeve te grmio: ‘Cijepajte drva!’ Nije mi birao sparing-partnere nego ‘ubojice’. Lemali bi me deset rundi kao vola u kupusu, a Krle bi vikao: ‘Hajde, sine, još pola minute… Vidiš kako ti lijepo ide!'” prisjeća se. Premda brutalna, trenerova metoda pokazala se dobitnom. Svojom razornom ljevicom, brzi poluteškaš je i najtvrđe brade pretvarao u staklo.

Godine 1982., Josipović je postao prvak Jugoslavije, godinu dana kasnije balkanski prvak, a onda je stigla nezaboravna, zlatna 1984. Na Igrama u Los Angelesu, postao je prvim jugoslavenskim sportašem koji je osvojio zlato bez borbe. Kako? Tako što je ostao bez protivnika! U polufinalu su se, naime, susreli Novozelanđanin Kevin Barry i Evander Holyfield. Potonji je diskvalificiran, budući da je udario (i nokautirao!) protivnika nakon sučevog znaka za prekid borbe, a ollijeđeni Barry više se nije mogao natjecati. Amerikanci su poludjeli (već tada, Holyfield je bio velika zvijezda), pa je suca u olimpijskom selu moralo čuvati pet komandosa. Njihov bijes se stišao zbog nesvakidašnjeg poteza 23-godišnjeg Hrvata: prilikom dodjele medalja, Josipović je pružio ruku Holyfieldu i popeo ga na pobjedničko postolje. Pljesak s tribina bio je gromoglasan!

Jedanaest godina nakon najvećeg trijumfa u karijeri, Josipović je objesio rukavice o klin. Već prije, u vrtlogu rata, napustio je Banja Luku i selio se po europskim prijestolnicama, trošeći ono što je kao profesionalni boksač zaradio, čekajući da se vrati u rodni grad. I vratio se, 1997. godine, na Memorijalni turnir bivšem kolegi Radovanu Bisiću. Umjesto sa starim prijateljima, večer je proveo na banjalučkoj kirurgiji, sa dva metka u tijelu. “Sjedio sam u kafiću kad je taj momak pucao na mene. Mislio je valjda da će postati Arkan ako upuca olimpijskog šampiona!”, priča Josipović koji je, neshvatljivo hrabar i priseban, na putu do bolnice upozoravao prijatelja da bi mu mogao zaprljati džip krvlju. Ozljede su bile stravične: jedan metak mu je uništio mišiće i prelomio kost desne ruke, a zbog drugog metka morali su mu odstraniti slezenu. Holyfield, koji je u međuvremenu postao svjetski šampion, nikada nije zaboravio sportsku gestu hrvatskog kolege. Upravo on je bio jedan od prvih koji su nazvali ozlijeđenog Josipovića i ponudili mu pomoć! Uz podršku supruge, novinarke Nađe Diklić, i sina Luke uspio je ponovno stati za noge. Iz Švicarske, gdje je neko vrijeme živio, vratio se na rodnu grudu i zaposlio kao sportski komentator.


Piše: Lucija Kapural

Komentari