Od bludice do carice: Okrutno srce gospodarice Bizanta

Posljednjih godina petog stoljeća, dok su barbari pustošili Italiju, Galiju i Španjolsku, Carigrad je bio prva metropola svijeta. Daleko od carske palače, na prljavom Hipodromu, djetinjstvo je provela buduća bizantska carica Teodora (oko 500. – 548.), jedna od najozloglašenijih vladarica u povijesti. Ondje, na mjestu na kojem su održavane utrke kola, borbe divljih zvijeri i pantomime, djevojčica je odrastala okružena gladijatorima, akrobatima, glumcima, propalim astrolozima i svodnicima. Njen otac Akakije, podrijetlom s Cipra, ondje je hranio medvjede. Umro je mlad, ostavivši za sobom udovicu i tri kćeri. Teodora, odjevena u kratku tuniku ropkinje, još kao tijendžerica počela je nastupati u burlesknim međuigrama između dviju utrka.

Velik dio zapisao o njezinu ranom životu dolazi iz “Tajne povijesti”, djela koje je oko 550. godine stvorio bizantski povjesničar Prokopije. Njegove bilješke, pune lascivnih opisa, valja uzeti sa zadrškom: više je nego očito da je Teodoru istinski mrzio. Tako, između ostalog, ovaj cijenjeni znalac ističe kako se malodobna Teodora ponašala kao “najgora prostitutka, kako bi zadovoljila ljudski talog, pa čak i robove koji su pratili gospodare u kazalište”. Dodaje kako je mlada glumica u amfiteatru izvodila erotske lakrdije, “besramno pokazujući gledateljima ono što uvijek mora ostati skriveno”, da bi u slobodno vrijeme prisustvovlala “najsumnjivijim skupovima”. U svome pretjerivanju ide toliko daleko da spominje kako se, u jednom danu, znala podati “tridesetorici razularenih mladića”.

Na nekoj gozbi, mlada kurtizana upoznala je patricija iz Tira, koji je netom bio postavljen za konzula Pentapolisa, područja u današnjoj Libiji. Ludo zaljubljen, poveo ju je sa sobom u Afriku, da bi je nakon nekog vremena iz nepoznatog razloga odbacio. Posramljena, vratila se u Carigrad, gdje je, kako bi preživjela, morala nastaviti s najstarijim od svih zanata. Oko 520. godine, unajmila je skromnu kuću nedaleko carske palače.

Justin, stari nepismeni seljak ilirskog podrijetla, nedugo prije toga uzurpirao je prijestolje, no istinski vladar u carstvu bio je njegov nećak Justinijan. Ne zna se kako ni gdje je Justinijan upoznao Teodoru. Opčinjen njenom ljepotom, obasipao ju je skupocjenim nakitom, da bi je potom predstavio na dvoru i izdigao na patricijski položaj. Na Veliki četvrtak 527. godine, tri dana prije Uskrsa, Justin svoga nećaka proglašava sucarem. Veličanstvena krunidba održana je 4. travnja u staroj crkvi Sveta Sofija, a patrijarh Epifan vjenčao je Justinijana I. i Teodoru. Bivša prostitutka postaje tako carica Bazilisa. Od tog trenutka, Teodora će imati presudan utjecaj na državne poslove.


Nakon Justinove smrti, kad njen muž preuzima svu vlast, postaje gospodarica života i smrti podanika. Ako je vjerovati Prokopiju, njeno srce nije poznavalo milosti: nije likvidirala samo neprijatelje već i njihovu djecu, a od podanika je zahtijevala da joj ljube stopala. Vječito je šaptala na uho caru, a ovaj je, premda mudar čovjek, po Prokopiju “imao narav lakšu od prašine”. Autor čuvena “Justinijanova zakonika”, koji će stoljećima biti važan element pravnog života europskih naroda, upravo na nagovor Teodore povećao je poreze: pod lažnim izgovorima, država je najbogatijima oduzimala nasljedstvo.

Godine 532. građani Carigada ustaju protiv samovlašća vladarskog para. Pobuna je počela upravo na Hipodromu, mjestu gdje je carica provela djetinjstvo. Tri dana, pobunjenici su pljačkali i palili grad, napredujući ka palači. Car je namjeravao pobjeći u neku od vojnih utvrda u provinciji, no Teodora mu to nije dopustila. Ludo hrabra, odbila je uzmaknuti bez borbe. Nakon što je potplatila mnoge pobunjeničke vođe, na Hipodrom je poslala vojsku generala Belizara. Pokolj je bio stravičan: sabljom je posječeno i strijelom pogođeno više od trideset tisuća ljudi. Nekim zarobljenicima odrubljena je glava, drugima su užarenim kliještima iščupani jezici.

Carica, koja je otada praktički vladala sama, milost nije pokazivala ni prema osobama iz bliskog okruženja. Kad se mladi patricij Bazijan drznuo reći nešto o njenom podrijetlu, dala ga je bičevati, oslijepiti i uškopiti. Dvorski rizničar Prisko, otkriven u pronevjeri, morao je pak uroniti ruku u kotao pun rastaljene kovine. Navodno je dala pogubiti i vlastitog sina Ivana, kojeg je začela s jednim od svojih brojnih ljubavnika. Kad je 548. umrla od teške bolesti, na pragu pedesete, Justinijan je bio očajan. Ostavši bez voljene žene, brojne gradove i jednu provinciju nazvao je njenim imenom.

Piše: Lucija Kapural

Komentari