Znanstvenici sa Sveučilišta Osaka, predvođeni astrofizičarom Hisashijem Hayakawom, u Britanskom muzeju u Londonu pronašli su najstariji zapis o fenomenu polarne svjetlosti. Riječ je o tri kamene ploče iz razdoblja kasna asirskog carstva – datiraju između 679. i 655. godine prije Krista. Na njima se spominju “svjetleći oblaci” u “crveni sjaj” na noćnom nebu.
Ovi opisi slični su onima koji su se dosad smatrali najstarijima, a otkriveni su na ploči iz 587. godine prije Krista pronađenoj u Babilonu. Znanstvenici smatraju da se odnose na vrstu auroralne aktivnosti poznate pod nazivom “stabilni crveni lukovi”, koja nastaje interakcijom snažnih magnetskih polja i elektrona u atomima kisika.
Inače, pod pojmom polarna svjetlost podrazumijevamo svjetlosnu pojavu u visokim slojevima atmosfere u obliku lukova, korona, pruga, zavjesa i difuznih svijetlih ploha. Najčešće je vidljiva u polarnim krajevima, a što je udaljenost od magnetskih polova veća, to se pojavljuje rjeđe. Nastaje u Zemljinoj atmosferi kad brze, električki nabijene čestice Sunčeva vjetra uđu u Zemljino magnetsko polje pa se, ubrzavajući se prema Zemljinim magnetskim polovima, sudaraju s česticama zraka i pobuđuju ih na emisiju svjetlosti. Promatrana iz područja bližega Zemljinim polovima, polarna je svjetlost uglavnom žutozelene, a s manjih geografskih širina, crvene boje. Do razlike u boji dolazi zbog različitih gustoća zraka na različitim visinama u atmosferi. Polarnu svjetlost na sjeveru nazivamo aurora borealis (sjeverna zora), prema rimskoj božici svitanja Aurori i grčkom bogu sjevernih vjetrova Boreju. Na jugu se naziva aurora australis (južna zora).
