Casablancu, najveći grad i glavnu luku Maroka, mogli bismo opisati kao mjesto na kojem se pomiruju najveće suprotnosti: raskošne vile u predgrađu izmjenjuju se s ruševnim potleušicama, a arapska tradicija je na osebujan način sljubljena s brzim životnim ritmom modernog megalopolisa.
Dar el Beida, kako glasi izvorni arapski naziv grada, prevodi se jednako kao portugalska inačica Casa Branca: “bijela kuća”. Naime, Arapi su to naselje podigli nedaleko od ruševina feničkoga grada Anfe, da bi ga Portugalci osvojili 1468. Godine 1755. razorio ga je potres, a nedugo potom došao je u posjed marokanskih sultana, koji su ga dali obnoviti.
Čim se prošećete nekom od uličica i pogledate djevičanski čiste fasade, bit će vam jasno zašto se grad naziva bijelim. Razvio se na mjestu negdašnjeg berberskog naselja, koje se s vremenom razvilo u piratsku bazu, a potom u središte trgovine žitaricama. Ubrzani razvoj počinje u dvadesetom stoljeću, tijekom dugodišnjega francuskog protektorata.
Godine 1943., ondje je održana konferencija kojoj su nazočili američki predsjednika F. D. Roosevelt i engleski premijer Winston Churchill, dok su s francuske strane bili prisutni generali Charles De Gaulle i Henri Giraud. Zaključeno je da Njemačka, Italija i Japan moraju bezuvjetno kapitulirati, te je preciziran datum iskrcavanja Saveznika u Italiju.
Danas je riječ o kulturnom, poslovnom i turističkom središtu zemlje te šestom najvećem gradu Afrike. Osim medine, starog dijela grada opasanog zidinama, u kojem uz puno vike i cjenkanja od uličnih prodavača možete kupiti šalove čudesnih boja, svilene marokanske tepihe, egzotično voće i nakit od cedrovine majstorske izrade, svakako bi valjalo posjetiti luksuznu četvrt La Corniche, koja se proteže uz kilometre pješčane plaže, te neki od brojnih ugostiteljskih objekata koji nose naziv “Rick’s Cafe”. Zanimljivo, niti jedna scena kultna istoimenog filma Michaela Curtiza iz 1942. godine (na slici!), koji je u svijetu proslavio Casablancu, nije snimana u gradu!
Neizostavna postaja je i jedna najvećih džamija na svijetu – ona kralja Hasana II. Monumentalna građevina od bijelog mramora i granita, na kojoj je radilo više od šest tisuća radnika, podignuta je na zemlji “otetoj” od oceana: dobrim dijelom leži ponad Atlantika, a činjenica da je pod izrađen od debelog stakla omogućuje vjernicima da, za vrijeme molitve, uživaju u pogledu na valove. Ideja je inspirirana stihom iz Kurana, koji kaže da je “Božje prijestolje sagrađeno iznad vode”. Džamija se može podičiti najvišim minaretom na svijetu koji je, budući da ga obasjavaju snažni reflektori, vidljiv i noću. Kažu da je količina struje koja se traži za sve potrebe džamije dostatna za opskrbu petine Casablance!
Piše: Lucija Kapural
