Premda je, kako se to slikovito kaže, “rođen sa srebrnom žlicom u ustima”, Englez Robert FitzRoy (1805. – 1865.) za mjesto u povijesti izborio se kombinacijom inventivnosti i mukotrpnog rada. Njegovim žilama tekla je plava krv – jedan djed mu je bio vojvoda, drugi lord, a po izravnoj muškoj liniji bio je potomak britanskog kralja Karla II. iz dinastije Stuart (prezime FitzRoy zapravo je označavalo nezakonito kraljevo potomstvo).
Osim toga, bio je čudo od djeteta. Bistar poput gorskog potoka, članom Kraljevske mornaričke akademije postao je prije trinaestog rođendana, a poručnički ispit je – bez ijedne greške – položio kao devetnaestogodišnjak. Četiri godine kasnije, postaje zapovjednik možda najpoznatijeg plovila u povijesti – jedrenjaka “Beagle”. Brod je bio uključen u istraživanje područja od potencijalne trgovačke vrijednosti, zloglasnog Cape Horna. Ondje, u dubinama koje okružuju južni vrh Južne Amerike, potopljeni su mnogi su brodovi.
Dvadesettrogodišnji kapetan plovio je najolujnijim područjem na svijetu, a upravo zbog tih zastrašujućih uvjeta se, silom prilika, počeo zanimati za znanstveno izučavanje vremenskih prilika. Po promjenama u vjetru, naoblaci i tlaku zraka, naučio je prilično precizno predviđati oluje. Od svoga barometra, kaže legenda, nije se odvajao ni kad je odlazio na počinak!
Godine 1830., kad se ekspedicija vratila u Englesku, brid je bio teško oštećen. Na najvažnije putovanje otputio se godinu dana kasnije, nakon remonta. Posada je više-manje bila ista, uz dodatak novog člana – Charlesa Darwina! Drugo “Beagleovo” putovanje trajalo je do 1836. Proučavanja koje je znameniti prirodoslovac obavio, napose na obalama Južne Amerike i otočju Galapagos, pružila su materijal za stvaranje teorije evolucije.
Godine 1841. FitzRoy postaje članom parlamenta, a nedugo potom i guvernerom Novog Zelanda, tada nove britanske kolonije. Zahvaljujući diplomatskom umijeću, s lakoćom je rješavao sporove bijelih doseljenika i domorodačkih Maora. Godine 1845., kad je opozvan, vraćao se u domovinu na trgovačkom brodu “David Malcolm”.
Jedne noći, kad je plovilo bilo usidreno u vodama Južne Amerike, FitzRoy je primijetio da živa na barometru naglo pada. Znao je da se sprema snažna oluja: u strahu da slabašno sidro neće izdržati, tražio je da se u vodu spusti još jedno, znatno teže. Kako je kapetan, nemaran i neiskusan čovjek, u to vrijeme spavao tvrdim snom, FitzRoy je na jedvite jade uspio nagovoriti članove posade da ga poslušaju. Ubrzo će mu biti silno zahvalni: oko dva ujutro, počela je bješnjeti jedna od najgorih oluja koju su stari morski vukovi iskusili – da nije bilo FitzRoyeve intervencije, svi članovi posade bili bi mrtvi!
Po povratku u domovinu, FitzRoy se povlači iz političkog života te posvećuje svojoj strasti. Godine 1852. imenovan je za prvog direktora novoosnovana Britanskog meteorološkog zavoda. Posao mu je bio prikupljanje statističkih podataka o vrstama vremenskih prilika na različitim dijelovima oceana u različitim godišnjim dobima te izrada tablica podataka, tako da pomorci znaju kakav ih vjetar očekuje u bilo koje doba godine.
Ovaj mudri čovjek uspostavio je sustav za upozorenje nadolaska oluje, koji je funkcionirao poprilično precizno. Zahvaljujući njemu, signali za upozorenje spasili su tisuće života – brodovi su ostajali u lukama kad se spremalo nevrijeme. Taj sustav smatra se prototipom vremenske prognoze.
Radeći po petnaestak sati dnevno i slabo spavajući, FitzRoy je narušio svoje fizičko i mentalno zdravlje. Jedne večeri, u stanju potpuna nervnog rastrojstva, prerezao je vlastiti grkljan.
Piše: Lucija Kapural
