Nevjerojatna priča o preživljavanju: Osam dana su bili zarobljeni u ledenoj pustoši, trpeći glad i slušajući zavijanje kojota!

Kad je 21-godišnji marinac James Stolpa doznao da mu je preminula baka, zatražio je tjedan dana dopusta te se, sa suprugom Jennifer i petomjesečnim sinčićem Claytonom, zaputio na pogreb u Pocatello, grad u ametičkoj saveznoj državi Idaho. Unatoč nepovoljnoj vremenskoj prognozi, supružnici nisu brinuli kad su, 29. prosinca 1992., sjeli u kamionet i krenuli na daleki put. Kako bi razvedrila muža, teško pogođenog gubitkom, Jennifer mu je pjevala. Volju za pjesmom iznenada je izgubila kad je shvatila da je, zbog gustoga nanosa snijega, državna cesta 80 zatvorena. Nervozan ali ne i obeshrabren, James je iz ruksaka izvadio kartu te počeo tražiti alternativni smjer kretanja. Nakon mnogo skretanja, obitelj je stigla do okruga Washoe u Nevadi. Odluka da, unatoč sve oštrijoj snježnoj vijavici, skrene na sporednu cestu na kojoj je promet bio rijedak i u idealnim uvjetima, bila je najgora koju je pater familias donio u životu. Mrak se brzo spuštao, ledeni vjetar zlokobno fijukao, a Jennifer postajala sve tjeskobnija. Kad se vozilo zaglavilo u snježnom nanosu, njen strah pretvorio se u paniku. Bili su nasukani u nemilosrdnoj pustoši Sierra Nevade, na temperaturi debelo ispod ništice. Da stvar bude gora, nitko nije znao gdje se nalaze. Drugim riječima, preživljavanje je ovisilo o njima samima.

Obitelj je ostala u vozilu puna četiri dana, moleći boga da netko naiđe. Nitko nije. Srećom, žena je ponijela nekoliko pokrivača, ali su zalihe hrane bile više nego skromne: suhi kolači, vrećica čipsa, dva sendviča i bočica vitamina za bebe bilo je sve što su mogli staviti u usta. Petog dana noćne more, shvatili su da ostanak na mjestu znači sigurnu smrt. Odlučili su potražiti pomoć u najbližem mjestu, udaljenom šezdesetak kilometara. Kako bi se pripremili za borbu s elementima, supružnici su u obuću natrpali novinski papir, a sinčića su, omotanog dekama, smjestili u putnu torbu. Nakon 28 sati tumaranja kroz snježnu bjelinu, noge su izdale Jennifer. Srećom, njn suprug je u blizini ugledao malenu, plitku spilju, koja im je poslužila kao zaklonište za još jednu ledenu, besanu noć.

Čim je svanulo, James je poljubio voljene i krenuo na dugačak i neizvjestan put. Kako se osjećao probijajući se kroz ledenu divljinu bez ikakvih zaliha hrane, nesiguran u kojem smjeru krenuti i slušajući zavijanje kojota, ne usudimo se ni zamisliti. Pretpostavljamo da je vojnički trening, u kombinaciji s odlučnošću da spasi obitelj, bilo ono što mu je omogućilo da nastavi hodati narednih 48 sati, pijući jedino snijeg. Kad je napokon stigao do gradića Vye, bio je uvjeren da halucinira. David Petersen prvi je ugledao promrzlog mladića koji se naizmjence smijao i plakao. Odveo ga je u svoj dom i ugrijao, a potom alarmirao nadležne da krenu u potragu za Jennifer i Claytonom. Majka i beba su se nekim čudom izvukle bez ozljeda, a James, kojem je Petersonova supruga Ruth u neznanju pokušala ugrijati stopala sušilom za kosu, izgubio je prste na obje noge. Nije mario – nakon osmodnevne agonije, jedino što je želio bilo je ponovno zagrliti ženu i sina.

Piše: Lucija Kapural

Komentari