Nekoć davno, prije nego što su dramatičnim kolopletom okolnosti zbrisani s prapovijesne pozornice, vunasti mamuti bili su suvereni gospodari kopna – ovi slonovi iz ledenog doba nastanjivali su golema prostranstva današnje Europe, Azije i Sjeverne Amerike. Bili su znatno veći od današnjih slonova, a imali su i veće, spiralno svijene kljove. Od zime ih je štitila čvrsta koža, debela naslaga sala i gusto, crvenkastosmeđe pahuljasto krzno iz kojeg su izbijale dlake duže od jednog metra, a njihove malene uške također su bile rezultat prilagodbe na veliku hladnoću. Kako se radilo o biljojedima, njihovi kutnjaci imali su glatke grebene, kojima su mljeli travu.
Premda oko uzroka njihova izumiranja ne postoji konsenzus u znanstvenoj zajednici, većina stručnjaka smatra da im je, prije otprilike četiri tisuće godina, presudila kombinacija klimatskih promjena i ljudskog faktora – naši preci izlovili su ih, pretpostavlja se, zbog mesa, krzna i kljova. Negdje u to vrijeme, neandertalci su istrijebili i ljenivce, mastodonte, sabljozube tigrove te špiljske medvjede.
Dok su spomenuti pripadnici faune zauvijek nestali, patuljasta populacija mamuta nastanjivala je otok Wrangel i narednih sedam tisućljeća. Preživjeli, međutim, nisu bili nikakvi sretnici – vunasti mamuti s ovoga sibirskog otoka, pokazale su analize, imali su teške tjelesne deformitete. Objašnjenje te pojave je jednostavno: populacija mamuta s Wrangela bila je toliko malena i izolirana da nije imala veliku genetsku raznovrsnost. Bez genetske raznovrsnosti, dolazi do križanja bliskih srodnika, što pak rezultira štetnim genetskim mutacijama.
Piše: Lucija Kapural
