Neki od drevnih običaja uistinu su komični, drugi su diskriminirajući, treći će vam potjerati žmarce niz kralježnicu, a četvrti se mogu svrstati u rubriku “bizarno”. Ima i onih koji žive do dana današnjega, mada počivaju na praznovjerju i neznanju. Evo nekoliko primjera:
1. U Sagadi, selu na filipinskom otoku Luzon, i danas se njeguje stoljećima star pogrebni običaj. Lokalni živalj ljesove pokojnika pribija na litice (na slici!), zbog vjerovanja kako duše imaju veću šansu da završe u raju ako su mu fizički bliže. Riječ je o prizoru koji definitivno ne želite vidjeti kad na otok padne noć!
2. Prilikom nazdravljanja, u engleskom jeziku se koristi riječ “toast”, koja ujedno označava prepečeni kruh. Porijeklo ovakve zdravice jest u drevnom Rimu, gdje je bio običaj namakati zapečeni kruh u vino.
3. Još od srednjeg vijeka, crvena boja označava pobjedu. U to vrijeme su, naime, poraženi vladari morali prostrijeti svoj purpurni ogrtač kako bi pobjednik trijumfalno prešao preko njega. Od tog običaja nastalo je pravilo da se, prilikom dolaska važnih državnika, pred njih prostre crveni tepih.
4. Običaji drevnih Azteka nisu dopuštali ženama da objeduju zajedno s muškarcima, čak ni u vlastitoj obitelji. Prvo bi pripremile hranu muškarcima, a tek nakon što bi oni završili s jelom, smjele su sjesti i pojesti obrok.
5. Pripadnici amazonskog plemena Yanomami poznati su po drevnom, uistinu osebujnom pogrebnom običaju. Trupla bližnjih zamotaju u listove te ih prepuste insektima. Tridesetak dana kasnije, kosti pokojnika se skupe, smrve i pomiješaju u juhu od banane koju njihovi bližnji pojedu.
6. O običajima Slavena u 6. stoljeću u bizantskome vojnom priručniku “Pseudo-Maurikijeva taktika”, između ostalog, stoji ovaj podatak: “Svoje zarobljenike ne zadržavaju neograničeno vrijeme, kao ostali narodi, nego im, poslije točno određenog roka, ostavljaju na izbor da se, uz otkupninu, vrate u svoju zemlju ili ostanu tamo kao slobodni ljudi i prijatelji”.
7. Možda najbizarniji običaj iz viktorijanske Engleske jest fotografiranje preminulih članova obitelji. Truplo se još ne bi ni bilo ohladilo, a tugujući članovi obitelji bi ga odjenuli u svečanu odjeću, napravili mu frizuru po posljednjem kriku mode te ga postavili u svakodnevni položaj, da se doima kao da je živ. Najmorbidnije su ipak bile fotografije mrtvih mališana, s kojima su njihova braća i sestre bili prisiljeni pozirati, kao da se ništa neobično ne događa.
8. “Ohaguro”, drevna tradicija bojenja zubi u crnu boju, u Japanu se prakticirala sve do 19. stoljeća. Činilo se to iz tri razloga – sastojci boje sprečavali su propadanje zuba, crni zubi su smatrani ultimativnim izrazom ljepote, ali i statusnim simbolom: trenda su se držale jedino pripadnice visokog društva.
Piše: Lucija Kapural
