Neobična smrt neobičnog matematičara koji je umro od gladi, iako nije bio prisiljen na gladovanje!

Fotografija: SCIENCE PHOTO LIBRARY

Izgladnjivanje je najčešće posljedica nemogućnosti prehranjivanja u nepovoljnim okolnostima poput onih ratnih, u kojima obično nedostaje hrane. U takvim slučajevima dolazi do procesa u kojem pothranjeni organizam doslovno sam sebe izjeda, kako bi opstao i došao do hranjivih tvari. Brojni su ljudi umrli, i umiru od gladi, no ta glad je rijetko kada svojevoljna. Ako vas zanima kako je jedan genijalac umro od pothranjenosti u mirnodopsko vrijeme u jednoj od najrazvijenija zemalja svijeta, pridružite nam se u čitanju ovog članka.

Usamljenost na Sveučilištu u Beču

Ne znamo da li ste čuli za austrijsko-američkog genija Kurta Gödela, najpoznatijeg po matematičkim teoremima o nepotpunosti, a koji su ga uvrstili u najvažnije matematičare prošlog stoljeća. Preinačeno u razumljiv govor ti teoremi o nepotpunosti znače da koliko god se trudili i u matematici ne postoje fiksna pravila zbog čega ona nudi obilje mogućnosti za kreativnost. Krenimo od početka. Od ranog djetinjstva Gödel je bio fizički lošeg zdravlja, a ni psihički nije bio stabilan pa je bio sklon depresijama i anksioznosti. Više puta je u životu doživio živčani slom, a što je imalo i svoje razloge jer je živio u Beču pred Drugi svjetski rat, kada je situacija postala teška u svakom pogledu. Svoju akademsku karijeru započeo je u Beču gdje je došao se baviti fizikom, no prednost je na kraju dao matematici i filozofiji. Doktorirao je već u 23-oj godini. Iako je na Bečkom sveučilištu bio uspješan nije se nikada osjećao djelom tog znanstvenog kružoka. Naime, ta je zajednica polazila od postavke da je istinito samo ono što se može dokazati, a Gödelova uvjerenja su bila bitno drugačija zbog čega se osjećao usamljenim.

Nagla slava

U ranim 30-im godinama 20. stoljeća njegovi teoremi o nepotpunosti donijeli su mu svjetsku slavu pa je često održavao predavanja u drugim zemljama. U SAD-u je upoznao Alberta Einsteina s kojim se sprijateljio i ostao u bliskim odnosima sve do Einsteinove smrti 1955. godine. Gödelovo je zdravlje s druge strane postajalo sve krhkije, kao što je i političko-gospodarska situacija postajala sve lošijom. To se odrazilo i na mentalno zdravlje te je u tim predratnim godinama doživio jedan od svojih živčanih slomova nakon čega je hospitaliziran. Po njemačkoj aneksije Austrije 1938. godine, u očekivanju regrutacije odlučio se za veliku životnu promjenu, pa se oženio za svoju dugogodišnju djevojku Adele Nimbursky. Ovaj brak nije sklopljen s odobrenjem njegovih imućnih roditelja jer je Adele bila razvedena plesačica koja je ujedno bila od Gödela starija šest godine, što je u ono vrijeme bilo teško prihvatljivo. Nakon toga on je spakirao kofere i krenuo na dugo putovanje sa svojom ženom. Kako je bio neobičan u svakom pogledu tako je i njihov put do SAD-a bio drugačiji. Odvezli su se Transsibirskom željeznicom do Tihog oceana, a zatim su preplovili područje od Japana do San Franciska pa se vlakom otputili dalje do Sveučilišta Princeton, koje zajedno s Harvardom i Yaleom ulazi u najuglednija američka sveučilišta.


Prijateljstvo i pomoć Einsteina

Tu je tzv. “Gospodin Zašto”, kako su ga zvali od dječjih dana jer je bio stalno pun pitanja, dobio posao zahvaljujući zalaganju Alberta Einsteina. Einstein i Gödel su često zajedno šetali sveučilišnim prostorima jer je Einstein uživao u njihovoj konverzaciji. Iako je Gödel bio matematičar, na Princetonu se opet više posvetio fizici, kao i filozofiji. Ovdje je ostao do mirovine sredinom 70-ih prošlog stoljeća.

Paranoja na kraju života

S godinama je njegovo psihološko stanje postajalo sve lošije, no zahvaljujući supruzi koja je s njim imala puno strpljenja sve je nekako funkcioniralo do njenog odlaska u bolnicu 1977. godine. U tom periodu je već razvio paranoičan strah od smrti i trovanja, pa nije želio jesti ništa što mu supruga nije skuhala ili barem probala. S njezinom hospitalizacijom započela je njegova konačna propast. Umro je već 1978. godine od gladi, a u trenutku smrti imao je nešto manje od 30 kilograma. Adele je umrla samo tri godine poslije.

Ono što je istinsko nasljeđe Kurta je spoznaja da koliko god se trudili ni matematika ne nudi potpunu sigurnost, a ta je spoznaja možda dodatno utjecala na njegovo samopouzdanje i osjećaj bespomoćnosti iz kojega je mogao proisteći ne samo strah od hrane već i od života.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari