Narodni heroj mitskih proporcija: Tko je bio Boško Buha?

Kolovoz 1942. godine. Na planinskom proplanku, u blizini suncem okupana Vrbasa, hrvaju se dvojica momaka. Ratni drugovi dobacuju im, sokole ih, navijaju… Prvi hrvač je Boško Buha, star petnaest godina, visok 160 centimetara, odlučnog izraza i nakostriješene kose. Drugi je Miodrag Milovanović, komandant bataljuna, dvadesetogodišnjak od gotovo dva metra. Osuševljenu publiku čine pak borci Druge proleterske brigade. Navijaju istodobno i za jednog i za drugog, jer nije ni važno tko će odnijeti pobjedu. Važno je samo da se  momci čeliče, kako bi što spremniji dočekali neprijatelja. Nakon desetak minuta stenjanja i soptanja, krupni komandant predaje meč svome kržljavom bombašu, uz riječi: “Priznajem, druže, bolji si!”. Buha će na to: “Znam ja to i bez tvoga priznanja!”

Ovo je samo jedna od brojnih anegdota iz života Boška Buhe, maloljetna partizanskog bombaša koji je izrastao u junaka mitskih proporcija. Dječak koji “nije znao držati govore, ali je znao bacati bombe” rođen je 1926. godine u slavonskom selu Gradina kraj Virovitice, kao dijete siromašnih srpskih seljaka. Godine 1941., nakon uspostavljanja Nezavisne Države Hrvatske, njegova je obitelj bila na meti ustaša i morala je bježati. Buha je stigao do teritorija pod kontrolom partizana. Isprva su ga odbili kad im se htio pridružiti, budući da je imao nepunih petnaest godina, ali je momčić bio uporan. Primaju ga u Drugu proletersku brigadu, a ubrzo pokazuje talent za prikradanje do neprijateljskih bunkera i njihovo uništavanje ručnim granatama. Jedinica u kojoj je djelovao, sastavljena od mladih i djece, dobila je nadimak “partizanska artiljerija”. Među njihovim brojnim podvizima bilo je prelaženje rijeke Lim u veljači 1942. godine, na temperaturi od dvadeset pet stupnjeva ispod ništice. U ledenu vodu mali su borci ulazili nagi – odjeća je morala biti suha kad bi prešli na drugu stranu. Ma koliko ih rat učinio zrelima, u predasima od borbi bili su samo djeca: šalili su se, igrali nogomet loptom koju bi napravili od starih čarapa… U vragolijama je prednjačio Boško, živahan i znatiželjan dječak.

Upravo znatiželja u konačnici ga je koštala života. On, koji se nikad nije vozio u nečemu bržem od konjske zaprege, inzistirao je da toga dana, 28. studenog 1943. godine, sjedne s drugovima u kamion za brzi transport. Nije bio posve zadovoljan brzinom stara treskavog vozila, pa je u šali rekao vozaču: “Daj mu pilulu, da ne kašlje!”. Na jednoj okuci, u blizini sela Jabuka kod Prijepolja, sačekuju ih četnici. Propuštaju kamion, a potom sasipaju rafal metaka u leđa partizana. Momak ostaje na mjestu mrtav. Devet godina kasnije, Boško Buha proglašen je narodnim herojem.

Piše: Lucija Kapural

Komentari