Na jugoistoku Albanije, uz rub Korčanske kotline, uspinje se stari put koji, poslije brojnih svladanih serpentina, namjernika dovodi do grada Voskopoja. Ondje, u negostoljubivom kraju, živi tek nekoliko stotina duša. Teško pristupačan teren i loša prometna povezanost, danas nepovoljni uvjeti za razvoj, u prošlosti su, pod naletima osvajača, za jedan miroljubivi narod bili prednost. Moskopolje, kako se naselje prvotno nazivalo, bilo je kolijevka kulture Cincara, naroda koji je izdržao brojne silovite udarce sudbine.
Podrijetlo Cincara nije u potpunosti rasvijetljeno, ali većina povjesničara smatra da je riječ o potomcima romaniziranih tračkih skupina, koje su se donekle uspjele očuvati na istočnom Balkanu. Pripadnici ove skupine Vlaha sami sebe nazivaju Armânji, a pretežno su nastanjeni na području Srbije, Makedonije i Grčke. Njihov jezik, limba armaneascâ ili cincarski, nastao je iz latinskog i pripada romanskoj skupini, a po vjerskom opredjeljenju su pravoslavci. Cincari su nekoć bili polunomadski stočari koji su posjedovali velika stada ovaca. Njihovo glavno središte, već spomenuti planinski grad Moskopolje, osnovano je početkom 14. stoljeća kao zimsko prebivalište “čobana” na 1.200 metara visine. Povećanjem broja stanovnika, više nisu mogli živjeti samo od stočarstva, pa su se okrenuli trgovini, i to vrlo uspješno. Ubrzo su imali vlastite karavane, pa su posao razvili širom Balkana. Bavili su se i bankarstvom (zbog poslovične štedljivosti, “cincarenje” je u nekim krajevima bilo sinonim za škrtarenje). Grad se sve više razvijao: kuće su zidane od kvalitetnog materijala, ulice su popločavane, otvarane su škole, crkve, pa čak i tiskara, prva na Balkanu. Moskopolje je imalo svoju administraciju i policiju, a po njegovim ulicama šetale su dame u haljinama iz tadašnjih modnih prijestolnica, Venecije i Beča. A onda je, 1788. godine, nesreća zakucala na moskopoljske dveri.
Nakon što su u krvi ugušili ustanak Grka na Peloponezu, Turci su se okomili na Moskopolje, čijim je bogatstvom ustanak bio potpomognut. Nevični ratovanju, preživjeli Cincari su se rasuli na sve četiri strane svijeta, najviše po gradovima u kojima su imali razgranate trgovačke veze: diljem Makedonije, Srbije, Rumunjske i Bugarske. Smrtni udarac došao je tri desetljeća kasnije, kad je Ali-paša poharao ono što je preostalo. Mnogi muškarci su pobijeni, mnoge žene odvedene u roblje. Od tada se Moskopolje preselilo u mit.
Pripadnici naroda koji nikada nije imao svoju državu u novim su domovinama usvajali lokalne običaje, ali su istodobno držali do očuvanja svog identiteta. Mnogi od njih pripadali su intelektualnoj, političkoj i ekonomskoj eliti. Među slavnim Cincarima u novijoj povijesti valja izdvojiti najveće srpske komediografe Jovana Steriju Popovića i Branislava Nušića, srpskog glumca Taška Načića, makedonske pjevače Kaliopi Bukle i Tošu Proeskog, makedonskog slikara Nikolu Martinoskog, rumunjsku tenisačicu Simonu Halep, grčke pionire filma braću Manaki, a cincarskog podrijetla, po ocu, bila je i Marija Terezija.
Piše: Lucija Kapural
