Napustite svaku nadu: Krvave rijeke, gladni jaguari i iskopane oči

Drevni mezoamerički indijanski narodi bili su poznati po prinošenju žrtava božanstvima, pa stoga ne čudi da su njihovi religijski sustavi bili sve samo ne nježni. Azteci su vjerovali da mrtve, prije nego što stignu na konačno odredište, čeka četverogodišnje putovanje puno izazova. Neki od tih izazova su planine koje se sudaraju jedna s drugom, kako bi zgnječile neoprezna namjernika, snažan vjetar koji naokolo razbacuje noževe te rijeka krvi u kojoj se brčkaju vječno gladni jaguari. Xolotl, božanstvo mujne i vatre koje se ponekad prikazuje kao monstruozan pas, služi im kao svojevrstan turistički vodič. Premda puno užasa, putovanje se doima poput šetnje parkom u usporedbi s konačnim ciljem, Mictlanom. Poput Danteovog, ovaj pakao ima devet krugova, jedan gori od drugog. Mjestom prepunim šišmiša i paukova upravlja bog podzemlja Mictlantecuhtli, krvavi kostur čiji je omiljeni accessoire ogrlica od ljudskih očiju, a pomaže mu zmijska boginja Cihuacoatl. Kvaka je u sljedećem: u Mictlan ne dolaze samo grešnici, nego više-manje sve duše umrlih. Iznimka su ratnici koji su pali na bojnom polju, žene koje su umrle pri porođaju te, iz nekog razloga, oni koji su poginuli utopivši se. Prve dvije skupine postaju sunčevi pratioci, a utopljenike čeka de luxe smještaj u Tlalocu, raju kojim upravlja bog kiše Tlalocan.

Za razliku od aztečkog, majanski pakao – Xibalba – fizičko je mjesto koje se nalazi na ovom svijetu, preciznije, u špiljskom sustavu na području današnjeg Belizea. Kako bi do njega došli, mrtvi moraju preplivati tri rijeke (prva je ispunjena škorpionima, druga krvlju a treća gnojem) te odabrati pravi put na raskrižju namjerno postavljenom kako bi ih se zbunilo: ako odaberu pogrešan, moraju se vratiti natrag te krenuti ispočetka. Sȃmo ime Xibalba, koje bi u prijevodu značilo “Mjesto straha”, daje naslutiti što duše čeka na odredištu. Za neizostavno hard-core mučenje zaduženi su bogovi smrti, koji rade u parovima i nadmeću se u smišljanju okrutnih kazni za svoje štićenike. Primjerice, Ahalpuh i Ahalgana stvaraju gnojne rane na njihovim tijelima, Ahalmez i Ahaltocob muče ih prešanjem ili bacanjem na laganu vatricu, Xic i Patan tjeraju ih da povraćaju krv a potom je piju, dok se Chamiabac i Chamiaholom ludo zabavljaju guleći im kožu s kostiju.

Piše: Lucija Kapural


Komentari