Najzloglasniji medicinski eksperiment: Studija Tuskegee ili ubijanje u ime znanosti!

Fotografija: National Archives

Ne znamo jeste li čuli za tzv. Tuskegee eksperiment proveden na Afroamerikancima u SAD-u tijekom 20. stoljeća? Riječ je eksperimentu koji je uništio vjeru crne populacije u medicinu, ali i američku vladu. Ukoliko Vas zanima što je posrijedi pridružite nam se u ovom putovanju u dobro skrivenu mračnu prošlost SAD-a.

Liječenje “zle krvi”

Sve je počelo, barem u praksi, u jesen 1932. godine kada su se pojavili letci u okrugu Macono u južnjačkoj američkoj saveznoj državi Alabami, kojim su se obećavali besplatni zdravstveni tretmani tamošnjim Afroamerikancima za tzv. “zlu krv”. Na letku je, između ostalog, pisalo:

Besplatni test krvi, besplatno liječenje, od strane regionalnog odjela za zdravstvo i državnih liječnika…možda se osjećate dobro iako imate lošu krv. Dođite i povedite cijelu svoju obitelj.


Termin “loša krv” podrazumijeva razna stanja i bolesti, poput sifilisa i anemije. Budući da je riječ o okrugu u kojem je uglavnom živjela siromašna afroamerička populacija letak je polučio željeni učinak i vrlo brzo se na njega javilo više stotina osoba. Na letku su se toj populaciji nudili besplatni obroci, besplatni liječnički pregledi i isto tako besplatno pogrebno osiguranje. Ljudima koji su pripadali nižem društveno-imovinskom sloju to je zvučalo više nego privlačno. Nikada im nije rečeno da će postati dio studije o neliječenom sifilisu kod Afroamerikanaca muškog spola. Studija je dobila naziv Tuskegee eksperiment jer je Služba za javno zdravstvo ovu studiju započela u suradnji sa Sveučilištem Tuskegee, crnačkim koledžom u Alabami. Sifilis je u to vrijeme bio vodeći uzrok smrti unutar južnjačke afroameričke zajednice.

Cilj: Dobiti uvid u razarajući učinak bolesti

Cilj studije, koja je prvotno zamišljena kao kratkotrajno istraživanje u trajanju od šest mjeseci, je bio promatrati stanje bolesti, kako bi se dobio uvid u njen razarajući učinak. U to vrijeme se smatralo da sifilis ima različit učinak na ljude različite rasne pripadnosti. Liječnici su krenuli od pretpostavke da sifilis ima jači učinak na krvožilni sustava Afroamerikanaca nego na središnji živčani sustav. Ova je studija trebala dati rezultate koji bi se usporedili s ranije provedenom studijom u Oslu u Norveškoj, u kojoj se pratilo stanje bjelačke populacije oboljele od sifilisa. Jedan od rijetkih preživjelih ispitanika ove afroameričke populacije Charles Pollard prisjetio se da je za studiju saznao od drugih muškaraca te je otišao u lokalnu školu u kojoj su se nudili besplatni pregledi. Nakon što je pristupio pregledu saznao je da ima “lošu krv”, bez točnog objašenjena što to znači. Kada je studija započela, liječenje sifilisa nije bilo učinkovito i u osnovi je bilo opasno i smrtonosno jer se radilo o tretmanima na bazi žive i arsena. Ukoliko se i može zanemariti što nisu dobili sve potrebne informacije o svom zdravstvenom stanju i načinu na koji će studija biti provođena, ne može se ne smatrati zlodjelom to što kada je otkriveno da penicilin liječi sifilis, muškarcima iz ove studije nije ponuđen antibiotik. Zapravo su prijavljeni muškarci dobivali vrlo različite lijekove kako bi se tobože uvjerili da se liječe. Ne samo da su njima uskratili liječenje već su pomogli i širenju bolesti, budući da su je zaraženi muškarci uokolo desetljećima prenosili.

Studija trajala 40 godina

Studija je umjesto šest mjeseci trajala 40 godina. Glavnim krivcem za njeno osmišljavanje i provođenje smatra se začetnik studije Taliaferro Clark, koji je svojevremeno izjavio:

Prilično niska inteligencija crnačke populacije, depresivni ekonomski uvjeti i uobičajeni promiskuitetni seksualni odnosi ne samo da doprinose širenju sifilisa već tome pripomaže i prevladavajuća ravnodušnost u pogledu liječenja.

Među krivcima je i afroamerička medicinska sestra Eunice Rivers, koja je jedina od svih u čitavom eksperimentu sudjelovala puna četiri desetljeća. Ona je uključena u eksperiment, kao koordinatorica, zadužena za posredovanje između crnačke ruralne zajednice i liječnika. Studija je rađena na 600 muškaraca, a uključivala je, između ostalog uzimanje rendgenskih snimki, krvne pretrage, no ne i samo liječenje.

Uskraćivanje liječenja

Sifilis je zarazna bolest koja počinje s bolnim oteklinama u preponama. Oboljeli osjećaju kroničan umor, gube na težine, opada im kosa, a stanje se pogoršava i može završiti smrtonosnim ishodom ukoliko se ne liječi. Obećanje liječenja bolesti bila je čista laž. Naime, godine 1945. penicilin je prihvaćen kao lijek za sifilis. Služba za javno zdravstvo SAD-a stvorila je vrlo brzo centre za liječenje, kako bi pomogla muškarcima oboljelima od sifilisa, no ne i muškarcima uključenim u studiju Tuskegee. Do 1952. bilo je jasno da je penicilin efikasan, no i dalje ovi muškarci nisu dobivali adekvatan lijek. Kada su nakon više desetljeća ispitanici saznali da postoji efikasan tretman za većinu je bilo već prekasno jer je bolest toliko uznapredovala da im više nije bilo pomoći.

Raskrinkavanje u medijima

U drugoj polovici šezdesetih godina 20. stoljeća socijalni radnik i zviždač Peter Buxtun je pisao direktoru američkog odjela za spolne bolesti o nemoralnosti ovog eksperimenta, ali je njegovo pismo ignorirano. Buxtun je sve što je znao ispričao istraživačkoj novinarki Jean Heller. Ona je istinu otkrila javnosti 1972. godine. Priča je prvotno objavljena u Washington Staru 25. srpnja 1972., a sutradan je osvanula na naslovnici New York Timesa kao udarna vijest. Do tog trenutka je još samo 74-ro ispitanika bilo na životu. Javnost je bila ogorčena i uslijedile su tužbe. Godine 1973. Fred Gray odvjetnik za građanska prava koji je zastupao i Rosu Parks podnio je grupnu tužbu u ime muškaraca u studiji, među kojima je bio i Pollard. Na ovaj je način postignuta izvansudska nagodba teška 10 milijuna dolara, a vlada je sudionicima eksperimenta odnosno živim žrtvama obećala doživotne beneficije i usluge pokopa. Godine 1974. Kongres je donio Zakon o nacionalnom istraživanju koji je imao za cilj spriječiti iskorištavanje ljudi od strane znanosti i nemoralnih istraživača.

Isprika došla tek 1997.

Preživjelima se ispričao Bill Clinton 16. svibnja 1997., rekavši:

Vlada Sjedinjenih Država učinila je nešto što je bilo pogrešno – duboko, duboko, moralno pogrešnoAli možemo prekinuti tišinu. Možemo prestati okretati glavu. Možemo vas pogledati u oči i na kraju reći u ime američkog naroda, ono što je vlada Sjedinjenih Država učinila bilo je sramotno, i žao mi je.

Kao rezultat ovih kršenja svih etičkih principa u medicinskoj znanosti došlo je do osnivanja Ureda za zaštitu ljudskih prava u istraživanjima (OHRP), kao i donošenja zakona i propisa koji zahtjevaju zaštitu čovjeka u svim studijama. U tom smislu sve današnje studije zahtijevaju pristanak ispitanika na sudjelovanje u istraživanjima, pri čemu moraju biti upoznati sa svim detaljima istraživanja, obavezno je u sklopu toga i priopćavanje dijagnoze, kao i podnošenje izvješća o rezultatima testiranja.

Upravo je ovo istraživanje uzrokovalo golemo nepovjerenje Afroamerikanaca u znanost i vladu SAD-a, koje je još prisutno i danas, što  nakon svega nije iznenađujuće.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari