Notorni šef čikaškog podzemlja – Al Capone – osigurao si je mjesto u povijesti brutalnim i strahovito učinkovitim metodama likvidacije protivnika pri čemu bi uvijek ostao čistih ruku i imao spreman alibi. Unatoč kratkom fitilju i svim ubojstvima koje je imao na duši, zabilježeno je da se prema odanim ljudima odnosio pošteno, pa i darežljivo. Tako je 1929., kad nastupa Velika svjetska gospodarska kriza, otvorio prvu pučku kuhinju za osiromašene i nezaposlene osobe.
U to vrijeme nije postojala gotovo nikakva državna skrb za legije siromaha koje su se gotovo preko noći našle na ulici, bez perspektive za ponovno zaposlenje. Glavni cilj Caponeova poteza bio je populistički – nastojao je pridobiti naklonost širih slojeva i predstaviti se kao zaštitnik siromašnih. Capone je zapravo i prije njegovao takav imidž. Naime, obogatio se u vrijeme prohibicije alkoholnih pića u SAD-u, kada je pribavljanje alkoholnih pića među širim slojevima bilo viđeno kao glamurozno, pa i junačko zanimanje.
Caponeova je kuhinja svakome nudila tri obroka dnevno. Jedne lokalne novine objavile su da se tamo dnevno daje čak 120.000 obroka. U novinama su se sve češće pojavljivale reportaže o tome kako jedan gangster čini više za sirotinju nego čitava Vlada SAD-a. Velik broj ljudi stoga je doista u Al Caponeu vidio zaštitnika.
Kuhinja ipak nije uspjela spasiti Caponea – u listopadu 1931. uhićen je za utaju poreza. Ipak, njegova gesta potaknula je otvaranje drugih pučkih kuhinja. Prve od njih financirale su vjerske ili dobrotvorne organizacije. Državne vlasti uključile su se tek sredinom 1930-ih.
Piše: Boris Blažina
