Najveće “njuške” sedme umjetnosti: Od Jima Starka do Vincenta Vege

Oduvijek ste htjeli biti frajer u društvu, jednim pogledom bacati pripadnice suprotna spola u ekstazu, u svakom trenutku znati što treba reći? Ukratko, htjeli ste biti faca, cooler, njuška, manga, baja, car? Ako niste rođeni s tim, slobodno prepisujte od nekih od najnezaboravnijih likova u filmskoj povijesti!

Jim Stark – Buntovnik bez razloga, 1955.

Ime Jima Starka, junaka kultne drame “Buntovnik bez razloga”, na našoj je listi upisano zlatnim slovima. Utjelovio ga je James Dean, možda prvi glumac koji je uistinu bio cool. Upravo ovaj film učinio ga je idolom čitave generacije pedesetih, a tragična pogibija nedugo po završetku snimanja zauvijek  je zacementirala njegov status legende. “Buntovnik bez razloga” jedan je od prvih filmova ispričanih iz perspektive tinejdžera. Amerika pedesetih godina prošlog stoljeća nije bila zabrinuta zbog terorističkih napada, ubojstava u školama i sličnih problema modernog svijeta. Tadam u poslijeratnom razdoblju, vladala je epidemija maloljetničke delinkvencije koja, međutim, nije bila uzrokovana siromaštvom. Jim Stark, glas nove generacije, momak je koji ustaje protiv prevladavajućeg monotonog konformizma. Zavodljivo neprilagođen, buntovan i beskompromisan, brz na šaci, nožu i jeziku – a istodobno požrtvovan i odan prijateljima – posjedovao je sve sastojke istinske filmske face. A tu je, dakako, i “onaj” pogled: izgubljen, tužan, a opet prokleto muževan.


John Bender – Klub ranoranilaca, 1985.

Premda su nam tinejdžerske drame u načelu uzbudljive koliko i reklame za uloške, svakako moramo izdvojiti “Klub ranoranilaca”, genijalni uradak Johna Hughesa. Radnja filma je jednostavna: skupina tinejdžera subotom ujutro odrađuje kaznu zbog lošeg ponašanja, po nalogu sadistički nastrojenog direktora Richarda Vernona. Kapetan nogometnog tima, štreber s “pepeljarkama” na nosu, umišljena šminkerica, čudakinja u crnoj odjeći i s crnim mislima te propalitet – sve srednjoškolske klišeje Hughes je mudro iskoristio, da bi u konačnici dobio vrlo realističan prikaz razmišljanja adolescenata. Ma koliko svi likovi bili zanimljivi, u pamćenje nam se naročito usjekao ovaj potonji, buntovnik John Bender. Krut, ciničan i bezobrazan izvana, izgubljen i osamljen iznutra, Bender osvaja nemilosrdnim ali vrlo preciznim razotkrivanjem licemjerja i plastičnosti ostalih likova. Dok to čini, prolazi rukama kroz bujnu crnu kosu i podrugljivo se smješka zbunjenoj ekipi, ne propuštajući priliku da ukaže na svoju superiornost. I kad lupeta gluposti ili se razbacuje klišejima, čini to sa stilom, dajući svojim riječima filozofski ton (“Šarafi stalno odnekud ispadaju, mala. Što da ti kažem, svijet je nesavršeno mjesto!”). Ostali dečki ga mrze ali mu potajno zavide. Cure ga prozivaju kao neotesanca ali se potajno pale na njega. Pravila za njega ne vrijede, autoritete ne poštuje ali će se, kad prigusti, pokazati kao pravi prijatelj. Ako to ne znači da si faca, onda ne znamo što znači!

Tom “Iceman” Kazansky – Top Gun, 1986.

“Top Gun”, istinabog, nije remek-djelo sedme umjetnosti ali mu po broju cool sastojaka malo koji film može parirati, počevši od nabrijanih aviona i motora, pa do likova koji ne otvaraju usta ako nemaju spremne barem tri brzopotezne dosjetke. Za neupućene, Top Gun je škola koju pohađaju samo najbolji američki piloti. Najbolji od najboljih su neustrašivi letači i žestoki rivali Pete “Maverick” Mitchell (Tom Cruise) i Tom “Iceman” Kazansky (Val Kilmer). Premda je glavna uloga pripala Mavericku, njegovu frajerštinu ponešto su zamutili teleći pogledi upućeni prsatoj instruktorici letenja, tugaljiva životna priča praćena patetičnom glazbom te činjenica da je Cruise visok metar i žilet – po našem mišljenju, prava njuška je Iceman! Kao što možete očekivati od nekoga s takvim nadimkom, tip je hladnokrvan i nepogrešiv. Za razliku od Mavericka, nema mračnu prošlost i ne mora se nikome dokazivati, što mu daje dovoljno prostora da se svima cinično ceri u facu i bezobzirno ih podbada (“Tvoj ego ispisuje čekove za koje tvoje tijelo nema pokrića!”), dodatno naglašavajući svoj prezir prevrtanjem žvakaće gume po ustima.

 Vincent Vega – Pakleni šund, 1994.

Ako ste u potrazi za filmskim coolerima koji ubijaju namjernike istovremeno ispaljujući na desetke verbalnih bisera, u filmovima Quentina Tarantina naći ćete ih napretek. Ipak, pod kožu nam se nekako najdublje zavukao Vincent Vega iz “Paklenog šunda”, lik koji je revitalizirao karijeru zaboravljenog Johna Travolte. Premda je riječ o negativcu, mafijaškom plaćenom ubojici, Vegina hladnokrvnost kombinirana s uvijek spremnim doskočicama daje mu jedno od vodećih mjesta na našoj listii. Dok nabijaju sačmarice, pripremajući se za pokolj epskih dimenzija, Vincent i partner mu Jules vode živahne filozofske diskusije o osobnosti pasa i svinja, hamburgerima sa sirom i erotskoj dimenziji masaže stopala. Uz to, ma koliko krvi prolio i crijeva prosuo, Vega uvijek uspijeva ostati elegantan: nosi dizajnerska odijela i tanke kravate, a duga kosa svezana mu je u uredan repić. Faca je dok priča, ubija ili samo sjedi bez riječi, fiksirajući sugovornika prodornim pogledom, a bogme je faca i na plesnom podiju (ipak je riječ o Johnu Travolti). Scena u kojoj pleše twist sa šefovom suprugom (premda su ga upozorili da ovaj njene udvarače baca s četvrtog kata) i pritom je gleda kao da će je “konzumirati” s pravom je proglašena antologijskom!

Piše: Lucija Kapural

Komentari