Najveća tragedija u povijesti cirkusa: Dan kada su klaunovi plakali!

Cirkus je svojevremeno bio pravi doživljaj, danas je on već više-manje stvar nekih prošlih vremena, barem u obliku u kojem je nekada postojao. Danas nekadašnje cirkuse zamjenjuju posebni spektakli u kojima nema životinja, poput spektakularnog Cirque du Soleil. U povijesti cirkusa bilo je poprilično nesreća, no najveća svjetska tragedija dogodila se u ljeto 1944. godine u ogromnom cirkusu  Ringling Brothers i Barnum & Bailey. Bio je to sredinom 20. stoljeća tipični američki cirkus, koji je putovao vlakom od jednog do drugog velikog središta. Po dolasku na odredište, cirkus bi se stacionirao unutar nekoliko dana. Ovaj cirkus nije bio po tom pitanju iznimka, osim u jednoj stvari, a to je njegova veličina. Bio je to najveći svjetski cirkus, koji je zahvaljujući veličini svog šatora mogao primiti i do 9000 ljudi. Zanima li vas što se točno dogodilo tog vrućeg ljetnog dana, koji su uzroci i posljedice ove tragedije, zavirite u članak kojega danas donosimo.

Kašnjenje cirkusa

Cirkus Ringling Brothers i Barnum & Bailey tog kobnog dana 6. srpnja 1944. posjetilo je oko 7000 ljudi, zapravo ne zna se točan broj jer je određeni broj ljudi ulazio uvijek na predstavu bez ulaznica. Cirkus je kasnio na dogovoreno odredište u Hartfordu u Connecticutu na sjeveroistoku SAD-a. Šator je složen na brzinu, zbog čega nije propisno postavljena oprema za gašenje požara. Ovakva kašnjenja bila su uobičajena u vrijeme Drugog svjetskog rata jer je nedostajalo pomoćnog osoblja zbog rata koji je buktio Europom i nekim drugim dijelovima svijeta. Vratimo se na nestrpljivu nepreglednu gomilu, koja je željno iščekivala poslijepodnevnu predstavu. U vrijeme Drugog svjetskog rata nedostajalo je zabave pa je dolazak cirkusa privlačio brojnu publiku. Publika svih dobi uskomešala se pred šatorom veseleći se predstavi, a među onima koji su nestrpljivo čekali, bilo je najviše žena i djece jer su muškarci bili velikim dijelom mobilizirani.


Pad kupole

Toga dana u cirkusu je buknuo strahovit požar u kojem je živote izgubilo 167 osoba dok ih je ozlijeđeno između 500 i 700. Zapaljena goruća kupola pala je u roku od 8 do 10 minuta na velik broj ljudi koji nisu uspjeli napustiti cirkuski šator ili koji su ostali ležati pregaženi. Neka od tijela nisu nikada identificirana. Oni koji su preživjeli ostali su s fizičkim i emocionalnim ožiljcima koje su nosili do kraja života. Ova je tragedija u povijesti ostala zapamćena kao “Dan kada su klaunovi plakali” ponajprije zbog fotografija Tužnog klauna, Emmetta Kellyja za vrijeme i nakon požara, a čiji lik sjedinjuje paradoks mjesta za zabavu i tragedije.

Zašto se požar tako brzo proširio?

Požar je izbio već na početku predstava. Nakon što su svoj nastup završili lavovi na redu je bila slavna cirkuska obitelj The Flying Wallendass, koja i danas postoji. U tom je trenutku zamijećen požar i osoblje cirkusa je brzo dalo univerzalni znak uzbunjivanja cirkusantima kako bi bilo upozoreni da nešto nije u redu. Znak za uzbunjivanje bila je pjesma Stars and Stripes Forever. Posjetitelji pak nisu slušali upute i zavladala je panika. Problem je bio što se požar širio nevjerojatnom brzinom. Preživjeli tvrde da su se čule manje eksplozije tijekom gorenja. Pitanje je zašto je šator tako brzo izgorio? Ono što je doprinijelo širenju požara bila je činjenica da je krov šatora hidroizoliran nekoliko mjeseci prije ovog događaja. Šator je rađen od materijala otpornog na požare, no za njegovu izolaciju od kiše, korištena je tada univerzalno primjenjivana benzinsko-parafinska mješavina. Sretna je okolnost, što je ovom smjesom izoliran samo krov, a ne i bočne stranice šatora koje su omogućile ljudima bijeg.

Uzroci smrti  

Prema mrtvozornicima uzrok najvećeg broja smrti je bila vatra i dim, ali kao drugi čimbenik navodi se stampedo, čije su žrtve doslovno zgažene. Stampedo izgleda sam po sebi strašno, no prije njegove osude, teško je predvidjeti i svoje i tuđe postupke u gomili od 7000 ljudi, koja pokušava izaći kroz samo dva izlaza u bočnim stranama šatora. Neki su pojedinci preživjeli upravo zato što su ih zaštitila mrtva tijela. Tužni klaun, prema pričama svojih unuka, govorio je da su ga do kraja života proganjali glasovi umiruće djeca.

Mala gospođica

Nisu sve žrtve identificirane, poput djevojčice od otprilike osam godina koja je nazvana Malom gospođicom, a koja je preminula, od zadobivenih ozljeda u stampedu, u bolnici. Bila je to djevojčica plave kose i u bijeloj haljinici. Njezino lice postalo je najpoznatijim sinonimom ove tragedije. Na licu je imala samo manje opekline, no unatoč raširenosti fotografije roditelji djeteta se nikada nisu javili. Dva policijska istražitelja, narednici Thomas Barber i Edward Lowe fotografirali su djevojčicu, uzeli joj otiske prstiju, stopala i zubni karton. Unatoč masovnom publicitetu nikada nije s potpunom točnošću identificirana. Godine 1991. ispostavilo se da bi ona mogla biti Eleanor Cook te je, uz puno nedoumica pokopana uz svog, navodnog, brata Edwarda Cooka koji je, također, umro toga dana. No neki smatraju da je ona zapravo bila Sarah Graham. Pretpostavlja se da djevojčica nije identificirana na vrijeme jer je u zbrci koja je nastala u improviziranoj gradskoj mrtvačnici roditeljima pokazano drugo tijelo, no s druge strane teško je povjerovati da netko od roditelja, na kraju krajeva i rodbine, ukoliko, je majka stradala nije prepoznao njeno lice. Njezina kasnija identifikacija ostavila je sumnje o dobroj identifikaciji žrtve jer prema istražitelju iz 2001. oblik lica umrle djevojčice nije odgovarao Eleanor, a ni zubna identifikacija nije naišla na veća podudaranja.

Priznanje podmetanja požara lažno ili ne?

U to vrijeme navodno je zaposlenik cirkusa bio petnaestogodišnji Robert Dale Segee, koji je 1950. nakon uhićenja zbog podmetanja više požara priznao da je odgovoran i za požar poznat pod imenom “Dan kada su plakali klauni”. Policiji je izjavio da ga je na paljenje potaknuo vatreni san u kojem je sanjao Indijanca, koji mu je  naredio da podmetne požar. Kako nije dokazano da je on u to vrijeme boravio u Connecticutu, nije nikada kazneno gonjen za izazivanja konkretnog požara. Nekoliko desetljeća kasnije je opovrgao svoju potpisanu izjavu, navodeći da je u to vrijeme bio mentalno bolestan. Povjesničari smatraju da pravi piroman nije nikada uhićen.

U zatvoru je završilo nekoliko osoba iz cirkusa, pod optužbom da su svojim nemarom ugrozili sigurnost posjetitelja te su osuđeni na nekoliko godina zatvora. Cirkus je preuzeo odgovornost za plaćanje odšteta, ali ne i za sam požar. Vatrogasci smatraju da je požar najvjerojatnije izazvala neoprezno bačena cigareta, premda ljudi odgovorni za sigurnost iz cirkusa navode da sumnjaju u nenamjerno izazivanje požara. Cirkus je kasnije isplatio 5.000.000 američkih dolara odštete žrtvama. Godina 2002. osnovana je Memorijalna zaklada Hartford Circus Fire koja je kasnije podigla spomenik ljudima poginulima u požaru. Ovaj je cirkus opstao i posjetio Hartford tijekom svoje turneje u travnju 2017. godine.

Danas postoji i web stranica za sve one koji pokušavaju naći informacije o ovom cirkusu i požaru. Ona tako održava i sjećanje na one koji tog dana nisu nikada napustiti cirkuski šator. Nakon ove tragedije donesene su mjere za sprečavanje ovakvih događanja pa od tada cirkusi moraju imati, prije dobivanja dozvole za održavanje predstava u nekom mjestu, certifikat da im je šator rađen od nezapaljivog materijala i slično, kako bi se spriječilo da se ovakvo što više ponovi.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari