Pod uvjetom da nisu same sebi svrha, erotske scene itekako mogu doprinijeti kultnom statusu određenog filma… Ili se barem, ako ništa drugo, trajno urezati u maštu gledatelja. Za vas smo odabrali one koje su podigle najviše prašine!
Posljednji tango u Parizu, 1972.
“Posljednji tango u Parizu”, klasik filmskog maga Bernarda Bertoluccija, po mnogima je ponajbolji erotski film svih vremena. Priča o sredovječnom Amerikancu koji iskustvo samoubojstva supruge nastoji sublimirati isključivo seksualnom vezom s mladom Francuskinjom, bez uzajamnog otkrivanja identiteta, psihološki je duboko nijansirana, a vizualno, kao što su kritičari primijetili, oživljava boje i kompozicije s platna Francisa Bacona. Gledatelji kojima takve suptilnosti nisu bile ni u peti pažnju su obratili na nešto drugo – golotinju Marlona Branda i Marije Schneider te eksplicitne prizore seksa između istih. Puritanci su skočili na zadnje noge, napose zbog scene silovanja koja uključuje Marijinu stražnjicu i komad maslaca: nikad prije takvo što nije viđeno na velikom platnu! Zbog cenzorskih škara, film u mnogim zemljama nije mogao biti prikazan (redatelj je u domovini, gdje su sve kopije morale biti uništene, osuđen na uvjetnu kaznu od četiri mjeseca zatvora!). To je, dakako, dodatno doprinijelo zanimanju za njega. Primjerice, zabilježeno je da su mladi Španjolci, koji u svojoj domovini nisu mogli pogledati “onu scenu”, masovno prelazili stotine kilometara kako bi se kulturno – a možda i drugačije – uzdigli u francuskim kinima u Biarritzu i Perpignanu, gdje se film prikazivao.
Showgirls, 1995.
Verhoevenov erotska drama “Showgirls” redovito se pojavljuje na listama najgorih filmova svih vremena. “Glupo”, “plitko” i “besmisleno” najčešći su epiteti kojim su ga častili kritičari. Ono što je mnogima od njih promaknulo jest činjenica da ovaj film ne pretendira da bude nešto više od onoga što jest. Scene seksa tu jesu zbog samih sebe… Ali su prokleto dobro snimljene! Pozabavit ćemo se opisivanjem onih segmenata koji ga, po našem mišljenju, čine neprocjenjivom kulturnom baštinom. Kao prvo, tu je Elizabeth Berkley, plavokosa božica dugih nogu, napućenih usana i toliko savršene stražnjice da bi od nje trebalo napraviti kalup i izložiti ga u Louvreu. Radnja je vrlo jednostavna: Berkley glumi plesačicu Nomi Malone, koja se skida po otužnim rupama u Los Angelesu. Riječ je o ambicioznoj curi: želi se skidati za finiju publiku. Na putu prema tome plemenitom cilju, mora svladati brojne zapreke, od podmetanja nogu konkurenticama do plesanja u krilu namjernika. Ovo potonje ujedno je najseksi scena u filmu. Zanosna Cristal (Gina Gershon) dolazi u klub u kojem Nomi radi, vodeći za ruku blesavo hihotavog dečka Zacka (Kyle MacLachlan). Cure se zapravo žele baciti jedna na drugu, ali glume da se mrze. Kako bi ponizila Nomi, Cristal joj plati tisuću dolata za ples u Zackovu krilu. Ova to odbije jer, kao, nije na prodaju. Nakon što malo glumi uvrijeđenu, pristaje, jer pare su ipak pare. Slijedi scane koja bi uzbudila i monaha: gola Nomi uvija se poput zmije u krilu do grla zakopčanog Zacka, čitavo vrijeme drsko i zavodljivo gledajući Cristal. Po obavljenom poslu, plesačica graciozno prilazi Cristal i pruža dlan. Ova joj plaća, proždirući je pogledom, dok Zack briše mrlju na hlačama. Eksplicitno i vulgarno? Možda. Nezaboravno? Definitivno!
Bal čudovišta, 2001.
Do prvoga filmskog razodijevanja zanosne Halle Berry obožavatelji su morali čekati dugih deset godina: želeći se afirmirati kao “karakterna” glumica, prihvaćala je prvenstveno uloge snažnih, do grla zakopčanih žena. Nakon što je zgrabila Oscara, malčice se opustila, pa im je u filmu “Bal čudovišta” napokon ispunila želju. Inače, riječ je o prilično sumornoj drami o odnosu udovice kriminalca (Halle) i zatvorskog čuvara koji ga je otpravio na onaj svijet (Billy Bob Thornton). Taj odnos, protkan tugom, čemerom, kajanjem, depresijom, suicidalnim mislima i litrama viskija, kulminira seksom na ofucanom kauču. Kauč je čokoladne boje, baš kao i udovica, ali stari redneck načas zaboravlja da je veći dio života bio rasist te poseže za zatvaračem traperica. Uvertira u ono što slijedi više je nego vruća. Gola do pasa, Halle leži na leđima te čeznutljivo šapće: “Učini da se osjećam dobro!”. Vremešni gospodin ispunjava joj želju, i to vrlo temeljito.
Neka ostane među nama, 2010.
Pored zamršenog zapleta kakvog se ni Almodovar ne bi posramio, film “Neka ostane među nama” nudi pregršt erosom nabijenih scena. Drama Rajka Grlića, umalo zabranjena zbog eksplicitnog sadržaja, zagrebačka je priča o virovima strasti ispod mirne građanske svakodnevice. Drugim riječima, svatko se hvata sa svakim, ali se o tome ne priča. Iz mora bliskih susreta erotske vrste izdvojit ćemo scenu u kojoj Miki Manojlović obljubljuje slovensku glumicu Ninu Ivanišin. Za što su gledatelji mogli biti zakinuti da je zabrana stupila na snagu, pokušat ćemo vam dočarati riječima: dok pohotno klizi mladim, glatkim i nagim Nininim tijelom, vremešni Miki napinje se kao da će ga odvaliti moždani. U trenutku kad se gledatelj već pita koji mu je vrag, ponosito uzdigne glavu te, onako s dušom, počne recitirati Gundulićeve stihove “O lijepa, o draga, o slatka slobodo”. Ne prestajući deklamirati, sada nešto dubljim i strastvenijim glasom, stiže do djevojčinih gaćica. Narednih desetak minuta, zajednički slave slobodu, onako zdušno, balkanski.
Piše: Lucija Kapural
