Najstravičnije metode egzekucije u povijesti: Od ovoga će vam se dignuti kosa na glavi!

Kad je o sadističkim metodama egzekucije riječ, ljudska mašta ne poznaje granica. Od prapovijesti do danas, na svim zeljopisnim širinama, osuđenici su u smrt otpravljani na stravične načine. Evo nekoliko primjera, uz upozorenje: ako ste tankih živaca, slabog želuca ili empatične prirode, preskočite naredne retke!

Ljudski urlici kao glazba za uši krvožednih bogova

Ako vam je horor “Čovjek od pruća” potjerao žmarce niz kralježnicu (govorimo, dakako, o kultnom originalu iz 1973. godine, a ne o glupavom remakeu s Nicolasom Cageom u najgoroj ulozi života), nadamo se da vam neće pozliti kad vam kažemo da se nešto slično doista događalo u prošlosti. Ako je vjerovati Strabonu, grčkom povjesničaru iz prvog stoljeća prije Krista, Kelti su prakticirali neshvatljivo okrutnu metodu pogubljenja. Osuđenike bi, kad bi ih se skupio dovoljan broj, utrpali u goleme, šuplje antropomorfne figure izrađene od pruća, a potom bi konstrukciji pristupio druid te je, izgovarajući obredne formule, potpalio bakljom. Nesretni ljudi, koji su umirali u agoniji, žrtvovani su tako drevnim, krvožednim božanstvima koja su u njihovim urlicima čula najljepšu melodiju. Sad kad smo vas “navukli”, moramo napomenuti kako postoji mogućnost da je priča ipak izmišljena. Strabon, naime, nije bio mjerna jedinica istinoljubivosti. Kao zagovorniku rimskog imperijalizma, znanstvena objektivnost bila mu je osobito kompromitirana kad je trebalo portretirati određene narode kao barbarske.

Ljudski stupovi

Riječ “hitobashira” zvuči graciozno, poput imena kakva egzotična cvijeta. Odnosi se, međutim, na drevnu praksu u kojoj nije bilo ničega gracioznog. S japanskog se može prevesti kao “ljudski stup”, a evo o čemu je riječ! Od trećeg pa navodno sve do šesnaestog stoljeća, u Zemlji izlazećeg sunca mogla vam je pripasti “čast” da budete živi zakopani u temelje kakve zgrade, brane, utvrde ili mosta, odnosno postanete – ljudski stup. Osim kao zgodna metoda egzekucije, ova je praksa služila kako bi se umilostivili bogovi te određenim građevinama podarili zaštitu od požara, poplava, neprijateljskih vojski i sličnih nedaća. Ma koliko ludo zvučalo, s vremenom su se počele javljati dobrovoljne žrtve, najčešće samuraji: vjerovali su kako će im ovakav odlazak u smrt omogućiti blaženstvo u zagrobnom životu.

Zdrobite ih!

Premda starome mongolskom zakonu, bilo je zabrabjeno proliti kraljevsku krv. Dakako, nije bilo moguće stvoriti jedan od najvećih imperija u povijesti a da se tu i tamo ne utamani koji plemić, pa su ovi domišljati ljudi iznašli nekoliko efikasnih metoda egzekucije bez prolijevanja krvi. Sretnijim osuđenicima bi, primjerice, zavrnuli vrat kao pilićima. One manje sretne bi gnječili do smrti, najčešće golemim kamenjem. Ili bi ih jednostavno izgazili, hrabreni pokličima okupljene gomile. Osobito ružan kraj doživio je zarobljenik Mstislav III., veliki princ Kijeva. Krvnici su vezali njega i njegove generale, a potom na njih položili golemu ploču. Potom su se popeli na nju te napravili tulum: pili su, plesali i pjevali, sjajno se zabavljajući dok su neprijatelje polagano pretvarali u palačinke.

Piše: Lucija Kapural

Komentari