Najstariji afrički narod ne poznaje privatno vlasništvo, a život im se ne razlikuje puno od onoga njihovih predaka iz kamenog doba

U srcu pustinje Kalahari žive najsretniji ljudi na svijetu – bušmani. Koisani (“sinovi sunca”), kako sebe nazivaju, najstariji su narod Afrike, a antropolozi ih ne smatraju crncima nego zasebnom rasom. Ime pod kojim su poznati, Bushmen (“ljudi iz grmlja”), dali su im Englezi, i to navodno zato što se u nevolji imaju običaj skloniti u prvi grm koji nađu. U njihovom svijetu promjena ne postoji: žive onako kako su živjeli njihovi preci još u kameno doba. Ne posjeduju ništa, čak im je pojam privatnog vlasništva nepoznanica, a ako jedan nešto ulovi, rado to podijeli s prijateljima. Do te mjere su se aklimatizirali vrućem i suhom podneblju da su postali medicinski fenomen: uz nizak rast (do 150 cm), kosu u obliku zrna papra, naboranu žućkastu kožu i steatopigiju (akumuliranje visokog stupnja masnoće u mišićima stražnjice), odlikuju se nepostojanjem znojnih žlijezda, nemogućnošću pljuvanja i zaštićenošću ženskih spolnih organa velikim usnama.

Bušmani žive od prirode i u prirodi. Riječ je o lovačko-sakupljačkom nomadskom stanovništvu: životinje ubijaju strelicama čiji vrh je namočen u otrov. Nastambe grade od trave, šiblja i koža a vodu, koju dobivaju cijeđenjem korijenja biljaka, čuvaju u ljuskama nojevih jaja po čitavoj pustinji. Kako su obdareni izuzetnom sposobnošću orijentacije, zalihe će s lakoćom pronaći u nepreglednom području. Jedan su od rijetkih naroda koji i vatru i danas pali trljanjem štapića među dlanovima. Jezik bušmana osobito je zanimljiv, a karakteriziraju ga tzv. “klik” glasovi koji zvuče poput coktanja jezikom: oni su posljedica usisavanja zraka prilikom govora.

Što se vjerovanja tiče, možemo ih opisati kao šamaniste. Vrhovno duhovno biće kojem se klanjaju, Kaggen, najčešće se prikazuje kao bogomoljka ali, po potrebi, može uzeti obličja zeca ili zmije. Priča se da bušmanski šamani mogu kontrolirati vrijeme i izazvati smrt ili bolest neprijatelja odapinjući u njih “magičnu” strelicu. Žene su ravnopravne muškarcima. Pored muževa, često imaju ljubavnike, o čemu se ne priča ali se prešutno tolerira. Muškarci smiju imati dvije supruge, ali takve zajednice zbog ljubomore rijetko opstaju. Brakove ugovaraju roditelji a, nakon ceremonije, par odlazi u kolibu za mladence kako bi ondje proveo prvu zajedničku noć – u društvu mladenkine majke. Da djevičanstvo nije na cijeni, svjedoči podatak da u jeziku bušmana uopće ne postoji naziv za to!

Piše: Lucija Kapural

Komentari