Najsmrtonosniji zračni napad u povijesti: Pakao u Tokiju premašio sve Danteove krugove pakla

Ono što se dogodilo u Tokiju u noći s 9. na 10. ožujak 1945. godine, izvan je i Danteove vizije pakla. Vjerojatno bi on, da je taj napad doživio ili bio njegovim suvremenikom, proširio svoju viziju pakla barem još jednim krugom. Zanima li vas o čemu je točno riječ, zavirite u članak koji slijedi.

Paklena operacija Meetinghouse

Operacija nazvana Meetinghouse izvedena je sa zapaljivim bombama, a u njemu je sudjelovalo više od 300 američkih bombardera B-29, s više od 1500 tona zapaljivih bombi. U tom je napadu procjenjuje se poginulo 100 000 Japanaca, a prema nekim računicama moguće i da je broj žrtava bio i za 50 posto veći. U svakom slučaju broj žrtava bio je veći od broja koji će “odnijeti” atomske bombe nekoliko mjeseci kasnije. Krenimo se prvo pozabaviti uzrocima ovog napada.

Američka osveta za Perl Harbor


Nakon što su Japanci izveli napad na američku luku Pearl Harbor, na havajskom otoku Oahu 7. 12. 1941., Amerikanci su se odlučili osvetiti. Naime, Japanci su ovim iznenadnim napadom uništili velik dio američke flote, što je omogućilo višemjesečnu prevlast japanskih snaga na području Tihog oceana. Sjedinjene Države su se lagano, ali sigurno pripremale za osvetnički čin, pa im je prva briga bila vezana uz zauzimanja otoka, koji su bili dovoljno blizu Japanu kako bi mogli svoju osvetu provesti u djelo. Bila je to pomno osmišljena strategija u sklopu koje su nakon zauzimanja Marijanskih otoka, mogli početi s gradnjom vojnih baza, a odatle onda krenuti u dugo iščekivanu akciju.

Zapovjedništvo nad zračnim napadima preuzima general LeMay

Japanci su imali nesreću da je zapovjedništvo nad zračnim napadima, početkom 1945., preuzeo general Curtis LeMay (vidi fotografiju), koji je bio iznimno brutalan, ali učinkovit. On je došao na čelo zračnih snaga jer su rezultati napada iz zraka na području Japana bili iznimno loši. Bilo je očito da se na području Azije ne mogu primjenjivati iste taktike ratovanja, kao u Europi. Misije su se često otkazivale, što se pripisivalo kukavičluku pilota te je zbog toga uveden režim straha. Novi general se naveliko prijetio pilotima da će ih u slučaju ponovljenih prekida misija odvesti pred vojni sud, a pri tome se nije libio posegnuti za ostvarivanjem svojih prijetnji. Nakon toga situacija se naglo promijenila u korist LeMaya i njegove politike postizanja rezultata. General LeMay se “proslavio” zračnim vatrenim napadima na japanske gradove. Ono što se mora priznati ovom generalu je da je iste zahtjeve postavljao pred sobom, kao i pred drugima. Kao dobar strateg napravio je ključne izmjene u tehnici bombardiranja. Pomno je analizirao utjecaj vremenskih prilika na rezultate bombardiranja, kao i efikasnost napada s većih visina. Nakon provedene analize uveo je noćno umjesto dnevnog bombardiranja, a promijenio je i druge elemente u taktici napada. Naime, precizno bombardiranje s velikih visina pokazalo se u Japanu neučinkovitim s obzirom na tamošnje vremenske uvjete koji su bili, između ostalog, vjetroviti. Odlučio se za napade zapaljivim bombama jer su japanske kuće bile građene na tradicionalan način primjenom drveta i papira, što ih je činilo lakom metom za uništenje. Prije operacije Meetinghouse “naš” je general izjavio da SAD-e mora konačno prestati lupati muhe i početi s bacanjem gomile gnoja.

“Genijalan” zločinački plan

Upravo je general odlučio da kobnog dana u ožujku 1945., se s aviona skinu sve nepotrebne stvari kako bi zračni napad bio učinkovitiji. Ta je mjera omogućila da se u avione ukrca duplo više bombi. Nakon brifinga pred napad svi su bili uvjereni u dvije stvari, da je general LeMay zbilja manijak i da mnogi neće doživjeti sutrašnji dan. I bili su u pravu jer se čak 90 pilota nije vratilo s misije. Napad je počeo dok su Japanci spavali. Tog paklenog dana grad je bio neuobičajeno suh za to doba godine. Udari vjetra su bili jaki, što je sve išlo u prilog planu generala LeMaya. U Tokiju nisu postojala skloništa za zračne napade jer su vlasti smatrale da će to naštetiti moralu. Sirena se oglasila u Tokiju već u 22 i 30, no uspavani stanovnici grada nisu se uglavnom na to osvrtali. Tokio je do tog trenutka samo pretrpio jedno manje bombardiranje noću pa se stanovnici glavnog grada nisu uzrujavali. Kada je napad počeo, oko jedan sat po ponoći, pokazalo se da grad i uopće infrastruktura nisu spremni za suočavanje s onim što je slijedilo. Napad zrakoplova nije imao klasičnu formaciju već su bombarderi dolazili u kontinuitetu jedan iza drugoga. Kažu da je temperatura na nekom mjestima nakon bombardiranja dosezala 1800 stupnjeva te bi tu nestalo kisika, a ljudi bi se ugušili. Uslijed visokih temperatura bili bi i doslovno ispečeni. Od vrućine planula bi im odjeća kao i kosa. Prozorska stakla  su se pretvarala u gustu tekućinu. Zbog činjenice da su napadnuti vatrenim bombama, dio ljudstva nastanjen bliže  školi u kojoj je postojao veliki bazen krenuo je prema njoj. Iako se ovo moglo činiti dobrom idejom, nije to bila, preko tisuću ljudi izgubilo je ovdje živote. Bazen je na početku napada bio pun vode, ali ujutro je bio potpuno prazan, ako ne računamo tijela.

Pakao na Zemlji

Napadi su trajali do oko tri sata ujutro. U tom je razdoblju ispušteno oko pola milijuna bombi. U osnovi bio je to pakleni napad na civile jer su vojno sposobni bili mobilizirani i na dužnosti izvan grada. Piloti su u svojim izvještajima naveli da se prilikom ispuštanja bombi osjećao miris izgorenih ljudskih tijela.
Napadi su nastavljeni nakon toga 14. i 18. travnja te 24. i 26 . svibnja. U prvoj noći bilo je uništeno 99 posto grada. Bombardirani su i drugi gradovi Nagoya, Osaka i drugi. Ovaj su napad, poslijeratni vojni analitičari proglasili ratnim zločinom protiv čovječnosti jer se ovdje ciljano išlo na uništavanje ljudskih života i to onih civilnih. Američka vojska prepoznala je u fanatičnom Curtisu LeMayu “zlatnu koku” za ostvarivanje daljnjih američkih ciljeva. Kasnije su njegovi strateški planovi i taktike obilato korišteni prilikom pokretanja zračnih napada na Sjevernu Koreju i Vijetnam. General je imao i svoju viziju obračuna s Rusima u vidu preventivnih nuklearnih napada na Sovjetski Savez tijekom Kubanske raketne krize u listopadu 1962. godine, što je na kraju nasreću odbačeno.

Ovaj je događaj zorno posvjedočio da povijest pišu pobjednici zbog čega mu se nikada nije posvetila adekvatna pozornost. Isto tako se nije postavilo ključno pitanje moralne odgovornosti za ono što je učinjeno u ime osvete i rata, u kojem su stradali gotovo isključivo civili (pogledajte galeriju).

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari