Lucian Freud (1922. – 2011.), možda jedan od najvećih a svakako najskuplji britanski slikar, bio je kompleksna osoba – uvjereni smo da ga ni slavni djed Sigmund, tvorac psihoanalize, ne bi lako dokučio. Istodobno je bio serijski ženskar (neki procjenjuju da je po Londonu “posijao” četrdesetak nezakonitih potomaka) i pustinjak koji je gotovo patološki čuvao privatnost; stoik predan napornom radu i lakomisleni kockar; namrgođeno gunđalo i bonvivan; ozbiljni intelektualac i fakin koji je prijepore rješavao ubojitim desnim krošeom. Na njegovim platnima nema uljepšavanja istine: naturalistički aktovi otkrivaju obješenu kožu, popucale kapilare i poglede lišene nade. “Ne želim da slika izgleda kao neka osoba – želim da bude ta osoba. Za mene, boja funkcionira kao živo meso”, riječi su koje daju naslutiti da jabuka nije pala daleko od stabla. Djed je razotkrivao ljudsku psihu, unuk ljudska tijela. Cilj je, međutim, obojici bio zajednički: traganje za istinom, ma koliko bolna ili uznemirujuća bila.
Njegove radne navike posramile bi i američke marince: danju je radio od osam ujutro do četiri popodne; navečer od sedam do dva iza ponoći. Premda su modeli mjesecima morali pozirati za jedan portret, prema njima je uvijek bio iznimno pažljiv – pjevao im je, recitirao Shakespearea, posluživao ih šampanjcem i jastozima. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kad je svijet bio fasciniran pop artom i minimalizmom, Freudovi uvjetno rečeno “klasični” portreti bili su izvan umjetničkih trendova. Sedamdesete mu donose proznanje u domovini, a nakon retrospektive u Washingtonu 1987. godine, postaje planetarno poznat te počinje sjajno zarađivati. Najveće zvijezde žudjele su za privilegijem da ih slika Freud, no ovaj je imao vrlo strog kriterij pri izboru modela. “Slavne osobe navikle su na to da ih svi gledaju, pa su navukle drugu kožu. Ne mogu slikati osobu čije pravo lice ne vidim”, govorio je. Iz tog razloga, odbio je portretirati lady Dianu, objasnivši da je “glamur zasjenio njeno pravo lice”. Zadovoljavajućim slikarskim subjektom nije smatrao ni papu Ivana Pavla II.
Devedesetih godina nastaje serija portreta konceptualnog umjetnika Leigha Boweryja, koji je bio kultno ime na klupskoj sceni West Enda. Prikazao ga je ogoljenog, lišenog teške šminke, piercinga i kričavih kostima u kojima je nastupao. Nekoliko mjeseci prije nego što je skončao od AIDS-a, Bowery ga je upoznao sa ženom koja će mu postati nova muza. Sue Tilly, groteskno debela službenica u uredu za zapošljavanje, fascinirala je Freuda svojom “čvrstoćom, stamenošću, istinski zemljanom kvalitetom”. Big Sue, kako joj je tepao, našalila se na vlastiti račun: “Mislim da me izabrao za modela jer je za male novce dobio veliku vrijednost. Točnije, mnogo mesa”. Njen portret u prirodnoj veličini, “Benefits Supervisor Sleeping”, trinaest godina kasnije bit će prodan na aukciji za nevjerojatna 33 milijuna dolara, čime će Freud postati najskuplji živući slikar na svijetu. Kupac je želio ostati anoniman, no pretpostavlja se da je riječ o ruskom tajkunu Romanu Abramoviču
Velike kontroverze izazvao je Freudov portret britanske kraljice. Umjetnikov bespoštedni realizam ogorčio je dio kritičara. “U njegovoj viziji, Elizabeta II. izgleda poput jednog od kraljevskih korgija koji je pretrpio težak moždani udar”, pisao je “British Art Journal”, a “The Sun” je portret nazvao travestijom. Nakon kraljice, na red je došla manekenka Kate Moss, koju je Freud opisao kao “inteligentnu djevojku uzbudljive osobnosti”. Slikao ju je nagu, u poodmaklom stadiju trudnoće, često psujući zbog hordi paparazza koji su vrebali iza njegove kuće. Portret je prodan za vrtoglavih deset milijuna dolara, a spekulira se da ga je kupila sama Kate, ne želeći da padne u šape kakvom bogatom pervertitu!
Piše: Lucija Kapural
