Uzburkano more, prijeteći ledenjaci, plotuni s neprijateljskih brodova, čamci za spašavanje kojih, avaj, nema dovoljno, uranjanje u modro ništavilo uz krikove prijatelja, obitelji, suboraca… Donosimo zanimljivosti o najpoznatijim brodolomima u povijesti!
Mnogi su predosjećali da će “Titanic” potonuti!
Dana 10. travnja 1912. godine, prekooceanski brod RMS Titanic se, uz veliku pompu, zaputio na svoje prvo putovanje. Pokazat će se da je to ujedno bilo njegovo posljednje putovanje. Pet dana kasnije, plovilo o kojem su svjetski mediji pisali kao o nepotopivom završilo je na dnu Atlantika, nakon sudara s ledenjakom. Procjenjuje se da je na brodu bilo 2.224 putnika i članova posade, od kojih je više od 1.500 poginulo, što potonuće Titanica čini jednom od najgorih komercijalnih pomorskih katastrofa u novijoj povijesti. Ono što je u ovoj priči osobito sablasno jest činjenica da su mnogi imali predosjećaj kako će taj brod snaći zla kob. Blanche Marshall, vidovnjakinja s otoka Wight, s obitelji i prijateljima promatrala je kako “Titanic” prolazi pored otoka. Teško uzdahnuvši, promrmljala je: “Taj brod će potonuti prije nego što stigne u Ameriku”. Slične predosjećaje imali su i oni koji s proricanjem budućnosti nisu imali nikakve veze. Stanoviti E.W. Bill i supruga otkazali su putovanje brodom, nakon što je gospođa Bill sanjala katastrofu. Jedna žena iz Nebraske suprugu je poslala telegram u kojem ga upozorava da ne putuje ovim brodom. “Osjećam da će se nešto loše dogoditi” napisala je. Kako inače nije bila sklona ovakvim iracionalnim ispadima, suprug ju je poslušao i otkazao putovanje. To su učinili i George Vanderbilt i supruga Edith: slavni milijunaš poslušao je savjet punice, koja je noć ranije sanjala da će brod potonuti!
Rođenje legende o Bermudskom trokutu
Tehnički gledano, priča o brodu “Mary Celeste” ne može se svrstati u kategoriju brodoloma – plovilo se iz onoga što se dogodilo izvuklo bez ijedne ogrebotine. Pa ipak, vjerujemo da mu je itekako mjesto u tekstu o slavnim pomorskim katastrofama. Godine 1872., brod je bio je na putu prema Gibraltaru. Na odredište nikad nije stigao: mjesec dana nakon nestanka, pronađen je kako pluta Atlantikom. Plovilo je bio netaknuto, jedra još razapeta, osobne stvari posade na broju, čak je čaj još bio u šalicama… Nedostajalo je samo jedno – putnici, od kojih nitko više nije viđen! Nikad se nije doznalo što se dogodilo, a priča o misteriju Bermudskog trokuta je rođena. Tim imenom naziva se prostor između Bermuda, Floride i otoka Portorika u Atlantskom oceanu, na kojem je zabilježen rekordan broj nestanaka brodova i aviona.
Pougljenjeni leševi u Mississippiju
Dana 13. travnja 1865. godine, parobrod “Sultana” otisnuo se na svoje posljednje putovanje. S kapacitetom od 1.719 tona, tri palube i prostranim kabinama, doimao se kao udobna i sigurna oaza za svoje napaćene putnike. Parobrod je, naime, iz St. Louisa prevozio veterane Unije, netom oslobođene ratne zarobljenike koji su, iscrpljeni, gladni i ranjeni, mogli razmišljati jedino o dolasku u New Orleans, u zagrljaj najbližih. Nažalost, muškarci koji su preživjeli jedan od najkrvavijih građanskih ratova u povijesti nikad više neće vidjeti svoj dom. Nakon dva tjedna putovanja, oko dva ujutro, tri brodska kotla iznenada su eksplodirala, trenutačno usmrtivši stotine putnika. Nesreća je time tragičnija ako znamo da se dogodila nadomak kopnu – nepunih sedam milja od Memphisa. Za preživjele, noćna mora je tek počinjala. Nesretni ljudi, koje je zahvatio plamen, u panici su skakali u vodu, premda znatan dio njih nije znao plivati. Snažne struje Mississippija zauvijek su ih progutale. Nekolicina se uspjela spasiti, no mutna voda rijeke sljedećeg jutra bila je prepuna pougljenjenih leševa. Ukupno je život izgubilo 1.800 ljudi, no tragedija je vrlo brzo prekrivena velom zaborava. Kako je do toga došlo? Mnogo veću pozornost medija privuklo je ubojstvo Lincolnova atentatora Johna Wilkesa Bootha, koje se dogodilo samo dan ranije!
Čudom preživjela
Kad je 1951. porinuta u Genovi, “Andrea Doria” smatrana je najljepšim brodom na svijetu. Izgradnja je koštala tada rekordnih 30 milijuna dolara, a jednako toliko utrošeno je na uređenje interijera. Na svome posljednjem putovanju, u srpnju 1956., brod je plovio prema New Yorku. Na šezdesetak nautičkih milja od otoka Nantucket, krećući se u gustoj magli, sudario se s manjim linijskim brodom “Stockholmom”. Uslijedila je najveća akcija spašavanja ikad izvedena u mirnodopskim uvjetima. Od 1.200 putnika, život je izgubilo četrdeset šestero ljudi. Priča Linde Morgan, jedne od preživjelih, ravna je čudu. Pramac “Stockholma” nekim se čudom podvukao baš ispod kreveta te 14-godišnjakinje na brodu “Andrea Doria” i pokupio ga – a da je nije ozbiljnije ozlijedio! Nažalost, njeni bližnji nisu bili te sreće. Polusestra i očuh nestali su u morskim dubinama, a majka Joan pretrpjela je teške ozljede. Kad je, nakon teške operacije desne ruke i oba koljena, djevojčica otvorila oči u bolničkoj postelji, ugledala je obožavanog oca. Ponavljao je rečenicu: “Ovo je čudo!”
Karavela više ili manje
Dana 3. kolovoza 1492. godine, Kristofor Kolumbo zaputio se na veliku prekooceansku ekspediciju u Indiju. S posadom od devedeset ljudi, raspoređenom na tri karavele (“Santa Maria”, “Pinta” i “Niña”), krenuo iz luke Palos de la Frontera u Andaluziji, da bi, nakon dva mjeseca plovidbe, stigao na bahamski otok Guanahani, koji je prozvao San Salvador. Sam Kolumbo nalazio se na prvom od spomenutih brodova, za tadašnje vrijeme impresivnim plovilom s jarbolom visokim 26 metara i golemim crvenim križem na bijelim jedrima. Na Božić 1492. godine, “Santa Maria” se nasukala na pješčani sprud pred otokom Hispaniola. Brod je bio toliko oštećen da ga se više nije moglo popraviti, ali slavni moreplovac nije očajavao – ta imao je još dva broda na kojima je mogao nastaviti put prema Indiji! Zanimljivo, od drveta sa zlosretne “Santa Marije” izgrađeno je prvo španjolsko naselje u Americi – La Navidad, što na španjolskom znači Božić. U njemu je ostalo živjeti tridesetak Kolumbovih mornara.
Vjetrovi rata
Kublaj kan bio je prvi mongolski vladar koji je zavladao praktički cijelom Kinom, a opseg njegovih osvajačkih pohoda čak je i za današnje pojmove bio začuđujuće širok – njegove trupe izvršile su invaziju Vijetnama, Burme (današnji Mjanmar), pa čak i današnje Indonezije. No, trn u oku nepobjedivog osvajača predstavljao je otočki imperij koji se uporno odbijao pokoriti. U dva navrata – 1274. i 1281. godine – kan je pokušao osvojiti Japan, no oba je puta pomorska invazija neslavno završila. Mongolska vojska imala je bolje oružje i taktiku, no vjetar rata dvaput je osujetio njen plan – kad kažemo vjetar, doista mislimo na vjetar! Snažan tajfun je, naime, uništio većinu mongolskih brodova – završili su na dnu mora u blizini današnjeg Tokya. Uvjereni da se viša sila uplela u klimatske prilike, Japanci su od tada tajfun počeli nazivati kamikaze (“božanski vjetar”). Mongolski vladar zaključio je pak da nije poslao dovoljnu silu na Japan. Druga invazija bila je znatno ambicioznija: tisuće ljudi godinama su radili na izgradnji najveće flote koju je svijet ikada vidio. Rezultat rada u robovskim uvjetima bio je impresivan: četiri tisuće brodova, od kojih je svaki bio opremljen s nekoliko topova, bilo je spremno za napad (usporedbe radi, čuvena španjolska armada koja je 1588. napala Englesku imala je pišljivih 130 brodova). Na brodovima je bilo 157.000 iskusnih mongolskih ratnika, odlučnih u namjeri da kazne jedinu preostalu azijsku zemlju koja nije kleknula pred kana. Premda se u organizacijskom smislu dramatično razlikovala od prethodne, druga invazija je, po putanju ishoda borbe, bila njena kopija: Kublaj-kanove trupe opet je zaustavio olujni vjetar. Bez mogućnosti da se iskrca na kopno, mongolska flota bila je prepuštena na milost i nemilost valovima. U samo jednoj noći, najveći dio dotad najveće pomorske sile svijeta završio je na dnu mora. Oni koji su preživjeli sam brodolom, završili su pak kao lak plijen za gnjevne samuraje. Računa se da je, te kobne noći, život izgubilo barem 100.000 mongolskih ratnika. Japanci su vjerovali kako je tajfun prizvao njihov car, netom pristigao s hodočašća na kojem je molio za božansku pomoć!
Piše: Lucija Kapural
