Pedro Lopez bio je jedan od “najproduktivnijih” serijskih ubojica u povijesti. U deset godina, koliko je terorizirao zemlje Južne Amerike, oduzeo je više od tri stotine života, mahom onih slabih i nezaštićenih – djece. Rođen je 1949. u gradu Tolmia, na vrhuncu krvavog razdoblja koje je u kolumbijskoj povijesti ostalo zabilježeno kao La Violencia. Brutalni građanski rat, bezakonje, siromaštvo – bilo je to zadnje mjesto na kojem biste željeli biti rođeni, pogotovo ako ste jedno od trinaestero nezakonite djece alkoholu sklone prostitutke. Udarci remenom bili su način na koji je izražavala nježnost prema potomcima, a Pedra je na cestu izbacila kad mu je bilo osam. Bosonog i prestravljen, skrio se pod nekim mostom. Kad je svanulo, pristupio mu je “dobri Samaritanac”, postariji muškarac koji mu je ponudio smještaj i hranu. Uvjeren da mu se konačno posrećilo, dječak se otputio za “spasiteljem”. Ovaj ga je odveo u napuštenu zgradu, gdje ga je čitav dan i čitavu noć silovao. Prva lekcija Pedrova mladog života bila je svladana: ljudima ne možeš vjerovati.
Proseći na prašnjavoj cesti, privukao je pažnju vremešna bračnog para. Sažalivši se nad prljavim i odrpanim dječakom, upisali su ga u školu za siročad. Nažalost, sigurnost i bezbrižnost nisu bile ono što mu je sudbina namijenila. Kad mu je bilo dvanaest, ponovilo se ono čega se najviše užasavao. Jedan od profesora, sredovječni brkonja, pozvao ga je u kabinet. Umjesto razgovora o ocjenama, Pedra je čekalo još jedno seksualno zlostavljanje. Nakon nemilog događaja, napustio je grad, bez riječi oproštaja s dobročiniteljima. Vratio se jedinome mjestu koje je zvao domom: ulici. Isprva je za život “zarađivao” sitnim krađama, da bi se s vremenom specijalizirao za krađu automobila. Uhićen je nekoliko dana nakon osamnaestog rođendana. Sudac nije bio milostiv prema njegovim godinama i teškoj životnoj situaciji: “odrapio” mu je sedam godina robije u najzloglasnijem kolumbijskom zatvoru. Ondje su ga, prilikom tuširanja, silovala četvorica starijih kažnjenika. Poniženje je ovaj put ustupilo mjesto bijesu. Od ostataka iz zatvorske alatnice sklepao je improvizirani nož, a potom jednom po jednom presudio napadačima. Vlasti su zaključile da je djelovao u samoobrani, pa su mu za četiri ubojstva dodale tek dvije godine prethodnoj kazni.
Po izlasku na slobodu, bio je pun gnjeva. Za većinu nedaća krivio je majku, iz čega se rodio patološki stav prema ženama. Žudio je za njima, ali ih se istodobno bojao. Narednih nekoliko godina, putovao je na relaciji Ekvador-Kolumbija, gdje su fantazije o mučenju i ubijanju prerasle u krvavu zbilju. Njegova meta redovito su bile djevojčice iz indijanskih plemena: znao je da vlasti neće biti zainteresirane za njihovu sudbinu. Satima bi vrebao na žrtvu, a potom, kad bi ostala sama, stavio ruku na njena usta i odvukao je do napuštena područja u kojem je prethodno iskopao plitki grob. Do trenutka kad će završiti u raci, žrtva je morala pretrpjeti opetovano silovanje i polagano davljenje. Nakon što je, na tržnici ekvadorskog gradića Ambata, pokušao odvući djevojčicu koja se bila udaljila od majke, lokalni trgovac oborio ga je na zemlju i pozvao policiju. Lopeza nije trebalo nagovarati da razveže jezik o svojim zločinima. S osjećajem ponosa, zgroženim detektivima je pričao o 110 djevojčica koje je ubio u Ekvadoru, stotinu u Kolumbiji te između 100 i 150 u Peruu. Isprva mu nisu vjerovali da je odgovoran za tolike smrti, smatrajući ga tek hvalisavim luđakom. Idući dan odveo ih je do smetlišta u okolici Ambata, gdje su pronašli tijela pedeset tri djevojčice. Osuđen je na doživotnu robiju bez mogućnosti pomilovanja.
Piše: Lucija Kapural
