Najmučniji slučaj u kriminalističkoj povijesti: Poremećeni kanibal pušten je na slobodu četiri godine nakon što je ubio i pojeo mladu djevojku, a na svome zločinu je zaradio pravo bogatstvo!

Jedan od najšokantnijih zločina svih vremena počinio je povučen, bojažljiv muškarac visok metar i pol. Ono što možda uznemiruje više od svega jest činjenica da Isseija Sagawu, ubojicu, nekrofila i kanibala lišenog empatije i svega ljudskog, nije stigla ruka pravde. I ne samo to – monstruozni zločin donio mu je bogatstvo i slavu! Kako je to moguće?

Issei Sagawa tođen je 1949. u Kobeu, luci na južnoj obali japanskog otoka Honshua. U to, poratno razdoblje, njegov narod proživljavao je svojevrsnu moralnu krizu. Tradicionalne vrijednosti, poput časti, zbrisane su doslovce preko noći – bombama koje su četiri godine ranije pale na Hirošimu i Nagasaki. Krizu je proživljavala i dječakova imućna obitelj – prerano rođeni Issei bio je toliko malen da je mogao stati na majčin dlan, a mozak mu je, zbog gubitka kisika, pokazivao oštećenja. Umjesto u roditeljskom domu, prve dvije godine proveo je u sterilnu bolničkom okruženju.

Kad je napokon pušten na kućnu njegu, roditelji su bdjeli nad njim poput kobaca, a u tome je prednjačio otac Akira. Malenom je svakodnevno pričao maštovite priče a, kad je ovaj malo porastao, zajedno su priređivali igrokaze u dnevnom boravku. Jedna od tih predstava, zaključit će kasnije stručnjaci, ostavit će neizbrisiv i koban pečat na psihu problematična mladog čovjeka. Isseijev otac je, naime, glumio strašnog diva koji pokušava proždrijeti nevinu dječicu. Od toga dana, uporno poput vode koja kaplje iz neispravne pipe, u dječakovoj svijesti rojile su se ideje o ljudožderstvu. Uloge su, međutim, bile suprotne onima u nedužnom igrokazu: nije on bio taj koji je želio biti pojeden. Želio je jesti. Kako je sazrijevao, tako je sazrijevala i predodžba o onome čime se želi osladiti: razvio je kanibalski fetiš na lijepe bjelkinje, plavuše. Onakve kakve, znao je, nikada ne bi pogledale kržljava, boležljivog momčića poput njega.

Tijekom studija engleske književnosti u Tokiju, upoznao je ženu koja je odgovarala idealu o kojem je maštao: svoju profesoricu njemačkog. Provalio je u njenu sobu s namjerom da je ubije i pojede, ali se plavokosa Nijemica probudila te ga vriskom otjerala. Umjesto u zatvoru, momak je, zahvaljujući očevim vezama, završio na psihijatriji. Stručnjak koji je danima s njime razgovarao opisao ga je ovim riječima: “iznimno opasan”. Nažalost, Akira Sagawa, moćni direktor velike kompanije, odlučio ih je ignorirati. Još jednom zaronivši u svoju mrežu kontakata, uspio je ishoditi da se njegov sinčić prebaci na studij u inozemstvo, na čuvenu Sorbonne u Parizu. Lišen nadzora, Issei je znao da je ostvarenje njegovih fantazija pitanje trenutka.

Po običaju, djevojke su ignorirale sitnog stranca piskutava glasa, ali ovaj nije mario. Otkad je na predavanju ugledao Renée Hartevelt, plavokosu ljepoticu i jednu od najpametnijih studentica na godini, nijedna druga više ga nije zanimala. Mlada Nizozemka je, na svoju štetu, bila altruistična osoba: sažalila se nad osamljenim malenim muškarcem koji se trudio sjediti u njenoj blizini na predavanjima. Počeli su se družiti, a ispijanje čaja i recitiranje poezije u Japančevoj studentskoj sobi postalo je svakodnevica.

Dana 11. lipnja 1981. godine, na repertoaru je bila jedna Schillerova pjesma. Dok ju je Renée polagano čitala, na savršenom njemačkom, njen neobični mali prijatelj uključio je snimač glasa, da bi potom posegnuo za puškom skrivenom iza komode. Sobom je odjeknuo pucanj. Djevojčino tijelo srušilo se poput vreće, natapajući tepih krvlju. U ubojičinu mozgu, odzvanjala je tek jedna riječ: “Napokon!”. Ono što je uslijedilo toliko je šokantno da ćemo vas poštedjeti detalja, no svodi se na to da se monstrum seksualno iživljavao nad truplom, da bi ga potom narezao, skuhao i pojeo dijelove koji su mu se učinili ukusnima. Dok je to činio, iznova i iznova je puštao snimku djevojčina recitiranja!

Otkriven je kad je, bježeći u taksiju s dva kovčega puna ljudskih ostataka, privukao pažnju vozača. Izišavši iz automobila, uspaničio se te je ostavio kovčege na cesti, zajedno s njihovim jezivim sadržajem. Policajcima su trebala samo dva dana da otkriju tko ih je kupio. Suđenje je počelo 1983. godine, a francuski stručnjaci ubojicu su proglasili pravno nesposobnim. Primljen je u pariški sanatorij Paul Guiraud, gdje ga je sudac namjeravao doživotno zatvoriti. Stvari su, međutim, krenule drugim tijekom. Akira Sagawa nije imao namjeru dopustiti da njegov sin trune u francuskoj duševnoj bolnici, te se počeo raspitivati o tome koliko bi koštalo da ga vrati u domovinu. Kako francuske vlasti nisu htjele desetljećima hraniti Sagawu, postignut je dogovor – kanibal se smije vratiti kući, pod uvjetom da ostane doživotno institucionaliziran. U svibnju 1984. godine, ubojica je postao novi stanar psihijatrijske bolnice Matsuzava u Tokiju.

Japanski liječnicu se, međutim, nisu složili s onima francuskim. Zaključili su da Sagawa nije lud te da mu je mjesto u zatvoru. S njima se složila policija: od francuskih kolega su zahtijevali da predaju sudske transkripte, kako bi mogli podići optužnicu. Francuzi su, ne želeći ispasti nesposobnima, odbili suradnju. Policija je tako nevoljko, pod pritiskom Sagwina moćnog oca, u rujnu 1985. pustila ubojicu na slobodu. Uslijedio je možda najmučniji dio priče. Sagawa je napisao romansiranu autobiografiju “U magli”, u kojoj je sa sadističkim žarom progovorio o detaljima ubojstva nesretne Nizozemke. Knjiga je prodana u 200.000 primjeraka, a kritičari nisu štedjeli s komplimentima na račun kanibalova stila pisanja. Umjestio da trune u nekoj ćeliji, Sagawa postaje zvijezda japanskih talk-showova a, onako usput, snima nekoliko jeftinih pornofilmova, od kojih neki rekonstruiraju njegov zločin. Morbidna fascinacija njegovim likom i djelom pretvorila ga je u neku vrstu pop idola, a nepoštovanje prema njegovoj žrtvi išlo je toliko daleko a je postao gastronomski kritičar za elitni japanski časopis te zvijezda manga stripa!

Piše: Lucija Kapural

Komentari