Najluđi kabare: Afrički bubnjevi, golotinja i stihovi koji ne znače ništa

U jeku Prvoga svjetskog rata, u mirnom Zürichu posijana je klica onoga što će postati jednim od najsubverzivnijih pravaca u umjetnosti – dadaizma. Heterogenu zajednicu iseljenika, umjetnika i revolucionara objedinio je buntovni duh njemačkog pjesnika Huga Balla. Kad je Ball 1916. nagovorio vlasnika derutnog kluba “Holländische Meierei” da njemu i “mokroj braći” ustupi ugostiteljski objekt za održavanje “pjesničkih večeri i sličnih aktivnosti”, ovaj mu je, njušeći profit, ponudio stražnje prostorije. Ballova nevjenčana supruga Emmy Hennings latila se metle i krpe kako bi prostor dovela u red, a nekoliko dana kasnije na zgradi se pojavio natpis pisan njenim neurednim rukopisom: “Cabaret Voltaire”. Ballovi zemljaci Hans Richter i Richard Huelsenbeck, Rumunji Tristan Tzara i Marcel Janco te Alzašanin Hans Arp bili su duša novootvorenog kluba i onog što će ubrzo biti prozvano dadaizmom. Premda su ovi umjetnici uzajamno bili vrlo različiti, povezivala ih je mržnja prema društvenom poretku, koji je u konačnici i doveo do rata. Kroz Tzarine i Ballove manifeste, malo-pomalo se kristalizirao smisao pokreta. U traženju novog izričaja, dadaisti su negirali sve ustaljene vrijednosti. Težili su uništenju zakonitosti logike, ismijavali pojam “vječne ljepote” u umjetnosti, veličali anarhiju i besmisao. Ukratko, trebalo je srušiti sve, da bi se od elemenata srušene kulture konstruirao novi svijet.

Program koji su održavali u “Cabaretu Voltaire” uvelike je nalikovao onome što danas zovemo “happeningom”. Pjesnici su čitali naoko besmislena djela praćeni zvonima ili lupanjem po praznim kutijama, ili bi pak simultano čitali svatko svoje stihove. Huelsenbeck, zaljubljenik u afričke ritmove, svoju je poeziju pjevuckao udarajući o bongose. Hennings, jedina žena među izvođačima, to je činila prebirući po balalajci koju je, uzgred rečeno, svirala očajno. Janco, nekoć revan student arhitekture, vješao je svoje apstraktne reljefe po zidovima, ispuštajući neartikulirane krikove. Arp je, u skučenim, zadimljenim i slabo osvijetljenim prostorijama kabarea, izlagao papirnate artefakte u shizofrenim bojama, da bi ih po završetku show-programa izgazio nogama. Najjezičaviji u družini, Tzara, specijalizirao se pak za vrijeđanje publike, koje je nerijetko znalo prerasti u šakački sukob. Primitivni ples pod maskama, golotinja, nasilne provokacije i sveopća kakofonija bili su konstanta dadaističkih večeri. Težeći neprestanoj negaciji, pokret se nakon nekoliko godina iscrpio, a klub je prešao na konvencionalnije oblike zabave.

Piše: Lucija Kapural


Komentari