Najekstremnija ženska rasistička organizacija: Žene Ku Klux Klana

Primarno načelno bijelog nacionalizma odnosno prevlasti bijele rase je biološka inferiornost žene. Na osnovu toga možete se zapitati kako bi pobogu bila koja žena mogla prihvatiti takav svjetonazor. Odmah je jasno da je riječ o kompliciranoj  temi, koja pokušava, između ostalog, dijagnosticirati razloge uključivanja žena u Ku Klux Klan. Zanima li vas povijest ove organizacije, zavirite u naš današnji članak.

Osnivanje organizacije Ku Klux Klan

Povijest ženskog Ku Klux Klana se može podijeliti u nekoliko etapa. Prva je vezana uz stvaranje ove prvobitno samo muške organizacije u šezdesetim godinama 19. stoljeća, nakon poraza država Konfederacije u Građanskom ratu, i koja je u svom prvobitnom obliku postojala do 70-ih godina istog stoljeća, kada se ugasila. Unutar nje žene su bile gotovo neprimjetne i obično su radile ono što se od njih očekivalo, a to je služenje muškarcima. Žene su muškarcima šivale jezive kostime i igrale svoje klasično očekivane ženske uloge, svedene na uloge majke ili supruge.  Ova je organizacija osnovana u Pulaski u Tennesseeju, a formirali su je muškarci nezadovoljni oslobađanjem Afroamerikanaca jer je na taj način došlo do urušavanja ekonomske strukture Juga, što se odrazilo na standard življenja bijelog stanovištva. Tada se kristalizira jaki animozitet prema crnačkoj populaciji  baziran, između ostalog, na predrasudi o Afroamerikancima kao seksualnim predatorima koji nasrću na bijele žene.

Antisemitski linč

Druga etapa vezana je uz 20-te godine 20. stoljeća, kada se nakon antisemitskog linča nad nadzornikom tvornice olovaka u Atlanti osniva ova organizacija, koja je prema procjenama privukla između 3 i 6 milijuna Amerikanaca. Bila je bitno različita od prethodne jer se nije zadržala u uskim lokalnim okvirima već je izašla iz južnih dijelova SAD-a i proširila se na sjever. Naime, u programu organizacije na “crnom spisku” nisu bili samo Afroamerikanci već i katolici, svježi imigranti, Židovi, ali i Azijati, mormoni i brojni drugi. Upravo je zbog tog svog podužeg, nazovimo ga, crnog spiska Ku Klux Klan postao iznimno popularan te je dobio širok krug pristaša.


Bućkuriš feminizma i rasizma

Rana povijest Klana je puna nesuglasica i svađa. U tom je razdoblju osnovano  i tajno žensko društvo, koje je nosilo ime, Kraljice zlatne maske. Ovo je društvo ono što danas nosi naziv Žene Ku Klux Klana. Žensko udruženje imalo je, također, svoju hijerarhiju i svoje načine funkcioniranja slične onim muškim s jednom bitnom razlikom, a to je što žene uglavnom nisu sudjelovale u fizičkom nasilju, te su imale sofisticiranije metode djelovanja. Upravo zbog svog odbijanja u sudjelovanju u fizičkom nasilju one su zauzele status mračnih statista, koji se kriju iza muških figura u prvim redovima. Ženski Ku Klux Klan bio je odvojena rasistička organizacija, koja je uz ekstremni rasizam i netoleranciju imala i neke napredne ideje, no one su u skladu s čitavom ideologijom bile rezervirane  samo za bijele protestankinje. Iz intervjua s ovim članicama klana, povjesničari ove organizacije su zaključili da je velik broj žena ovu organizaciju doživljavao kao neku vrstu druženja žena. Bio je to pravi “bućkuriš” feminizma i rasizma u jednom.

Ulazak žena u politiku

Kontradiktorno ova je grupacija iskoristila novu moć kako bi si omogućila širenje svojih života izvan uskih granica domova, kroz korištenje novostečenog prava glasovanja ratifikacijom 19. amandmana američkog Ustava (1920.); a zahvaljujući kojem žene počinju sudjelovati u politici te kroz to razvijati političku mrežu suradnje s drugim ženama diljem SAD-a. Žene iz ove organizacije su uspjele izboriti za sebe i svoje suradnice bolju poziciju u postojećem društvenom poretku. No, u globalu pokret je bio istovremeno antifeministički jer je podržavao ulogu žene svedenu na kućnu sferu.  Iako su žene u početku djelovale zajedno s muškarcima, ubrzo je došlo do potpunog odvajanja kojem su prethodili sukobi oko financija. Prije punog odvajanja od muškaraca, žene su u sklopu ove organizacije imale 125 000 članica, a nakon toga u nekoliko mjeseci broj se članica uduplao. Uz svoj ekstremni rasizam one su se istovremeno zalagale za obrazovne i društvene reforme zbog čega su bile začudna mješavina regresivnog i progresivnog.  Tako su se progresivno zalagale za osam satni radni dan, plaću za domaćice i neke druge u tom smislu korisne ideje. Ova druga faza, također, nije bila dugog vijeka i nestala je već oko 30-ih 20- stoljeća. Za razliku od muškaraca one su imale svoje načine rada pa su raznim spletkama i lobiranjima uništavale poslove židovskom stanovništvu, sređivale otkaze katoličkim učiteljima i bile uspješnije od mnogih muškaraca u Klanu. Pokret je, malo kasnije jednostavno stao, kao posljedica ekonomske depresije, unutrašnjih sukoba i financijskih malverzacija.

Što je bilo dalje?

Treća faza se vezuje uz 60-te godine 20. stoljeća. Ovo je razdoblje u kojem su u organizaciji aktivni muškarci, koji su živjeli na ruralnom jugu i koji su bili nisko društveno i imovinsko pozicionirani. Brutalno nasilje je u ovoj etapi usmjereno ponajviše na Afroamerikance, a žarište djelovanja je američki Jug. Suvremeni povjesničari govore još o dvije faze u razvoju Ku Klux Klana, jednu etapu smještaju na kraj osamdesetih godina 20. stoljeća, a zadnju uz razdoblje nakon napada koji se zbio 11. runa 2001. godine. Ovaj je napad doveo do ponovnog širenja pokreta, koji je ovaj puta izašao iz granica Sjedinjenih Država i proširio se Engleskom, Rusijom, Austrijom i Njemačkom, a u potonjoj je danas snažniji od neonacističkog pokreta. Prema onima koji su boravili u redovima ove organizacie članovi se redovito i danas okupljaju na skupovima i marševima diljem svog, kako ga nazivaju, “Nevidljivog Carstva”. Broj članova im se povećava, a velik broj članova čine djeca i tinejdžeri.

Može se steći dojam da su brojne žene u ovaj pokret ulazile kao bi ostvarile svoje ambicije unutar postojećeg društvenog sustava. Manja prisutnost žena danas unutar Klana povezuje se s konzervativizmom organizacije, koja i dalje zagovara tradicionalne odnose među spolovima, u kojoj muškarac ima i glavnu riječ unutar kuće i izvan nje. Pokret je i danas prisutan, s tim da više nema svoju nekadašnju snagu i podijeljen je na frakcije, ali zabrinjava njegovo širenje izvan granica Sjedinjenih Država i reperkusije koje bi to moglo izazvati u budućnosti.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari