Godine 1935., kad se Treći Reich ubrzano naoružavao i pripremao za osvajačke poduhvate, utemeljeno je njemačko ratno zrakoplovstvo, poznati Luftwaffe. Sedam godina kasnije, ondje je, na mjestu glavnog ispitivača ratnih zarobljenika – neprijateljskih pilota – zaposlen Hanns-Joachim Gottlob Scharff (1907. – 1992.), mladić kicoških brćića i prodorna pogleda. U kratkom vremenu, prometnuo se u isljedničku super-zvijezdu Reicha: njegove “stranke” priznavale su uzduž i poprijeko! Scharff je bio toliko dobar u svome poslu da su ga, nakon Drugoga svjetskog rata, vrbovali Amerikanci – dao je neprocjenjiv doprinos oblikovanju američkih tehnika ispitivanja u mirnodopskom periodu. U čemu je bila njegova tajna? Pa, u poznavanju ljudske psihologije.
Ako ste pomislili da je priznanja “izvlačio” mlaćenjem, vrijeđanjem i zastrašivanjem zarobljenika, ne možete biti dalje od istine – Scharff se prema njima postavljao kao kombinacija najboljeg prijatelja i ispovjednika. Kad bi počeli pričati, nisu to činili zbog toga što su napunili gaće. Činili su to zato što su HTJELI pričati. Njegovu metodu mogli bismo usporediti s onom kuhanja žabe: ako je ubacite u kipuću vodu, u agoniji će iskočiti iz nje; ako je pak stavite u hladnu vodu i polagano povećavate temperaturu, životinja će izgubiti svijest te mirno otploviti u smrt, a potom i u vaš želudac. Scharff je odabrao potonji “recept” – one koji bi sjeli nasuprot njemu čekalo je polagano “krčkanje”. Evo kako je to izgledalo!
Elegantni, šarmantni i blagi mladić s titulom Obergefreitera ispitanike bi ponudio čajem, kiflicama ili čašicom vrhunskog konjaka, čineći sve da se osjećaju ugodno. S njima bi neformalno ćaskao, nerijetko i zbijao šale, kako bi se opustili. One tvrdokornije odvodio je na kupanje u toplom bazenu, piknik ili masažu. Samo ispitivanje je započinjao tražeći nebitne biografske podatke, hineći kako sa subjektima ima puno toga zajedničkog. Narednih dana, povjerenje je stjecao postavljajući se u ulogu njihova odvjetnika, jedinog saveznika. Čovjeku bi, primjerice rekao: “Ne želim da te odvedu u Gestapo na ispitivanje. Pomozi mi da ti pomognem, znam da nisi špijun, ali mi daj nešto kako bih i njih u to uvjerio”.
Osobito efikasnima pokazali su se odlasci u duge šetnje. “Odvezat ću ti ruke jer znam da nećeš bježati… Znam da nećeš, jer bi me time doveo u nevolju”, obratio bi se zarobljeniku. Nikada nisu bježali. I ne samo to: šećući kroz mirne, idilične perivoje, prirodno bi osjetili potrebu ispuniti tišinu riječima. Razgovor bi postajao sve prisniji, intimniji, a Scharff je bio vrlo vješt po pitanju asocijativnog povezivanja nimalo srodnih tema. Zatvorenici bi svome “prijatelju” otkrivali vojne tajne nesvjesni da to uopće čine!
Jedan od rijetkih ljudi imunih na ovakav pristup bio je pukovnik Francis “Gabby” Gabreski, borbeni as američkoga ratnog zrakoplovstva. Od trenutka kad su neprijatelji oborili njegov P-47 pa do puštanja na slobodu, blagoglagoljivom isljedniku nije otkrio ama baš ništa relevantno. Nijemac je bio impresioniran njegovom čvrstoćom. Nakon što je rat završio, dvojica muškaraca postali su bliski prijatelji.
Piše: Lucija Kapural
