Na carev nalog, dvorska dama morala je zapamtiti sve šintoističke mitove

Svi drevni narodi stvarali su mitove, pomoću kojih su pokušavali objasniti svijet oko sebe. Te priče, s motivima koji se često ponavljaju u raznim kulturama, prenošene su s koljena na koljeno, kroz povijest se obogaćujući novim elementima – baš kao u igri pokvarenog telefona. Japanska mitologija, koja objedinjuje budističku i šintoističku tradiciju, od pamtivijeka se temelji na obožavanju entiteta povezanih uz prirodu. Božanstva, njih više od osam tisuća, štovala su se u hramovima i svetim mjestima poput planine Fuji, a zajedničkim imenom poznati su kao kamiji – duhovi prirode. U njihovom očuvanju, istaknuto mjesto pripada jednoj nevjerojatnoj ženi.

Godine 861. car je mladoj Heido-no-Are, dvorskoj dami koja je bila cijenjena zbog inteligencije i enciklopedijskog znanja, naredio da naizust zapamti sve šintoističke mitove, koji su pod naletom budizma brzo padali u zaborav. Više od tri desetljeća kasnije, na caričin zahtjev, ponovila je te riječi pisaru, koji je od njih sastavio nsjvažniju knjigu japanske mitologije: “Kojiko ili Sjećanje na drevne stvari”.

Istaknuto mjesto u ovome djelu pripada mitu o postanku svijeta, poetičnom i na momente zastrašujućem. Prema njemu, svijet u početku bijaše poput plutajućeg ulja – lebdio je u moru ništavila. Tada se pojavilo Središte Neba, a za njim četiri nevidljiva božanstva. Slijedilo je sedam naraštaja bogova, a posljednji su bili Iznagi (“Onaj koji zove”) i Iznani (“Ona koja je pozvana”), brat i sestra kojima je povjereno da da – pomoću draguljarskog koplja – dovrše stvaranje Zemlje. Stojeći na nebeskome lebdećem mostu, zabadali su kopljem prema dolje, komešajući ocean. Nakon što su podigli koplje, kapi mora padale su s njegova vrha i zgrušavale se u otoke. Novostvoreni svijet valjalo je napučiti, a braco i seka to su učinili tradicionalnom metodom, kopulacijom. Njihovo prvo dijete bila je pijavica, koju su, onako nakaznu, stavili u čamac od trske i pustili da otplovi morem. Potom su izrodili niz zdravih i lijepih božanstava.

Dok je rađala posljednjeg sina, Iznanine genitalije su spržene – nikakvo čudo, znamo li da je na svijet donijela boga vatre. Božica je umrla u agoniji, a muž/brat ju je stoljećima oplakivao. Napokon, ostali bogovi dopustiše mu da je posjeti u Yomiju, podzemnom carstvu mrtvih. Dakako, postojao je uvjet – baš kao u grčkom mitu o Orfeju i Euridiki, nije smio pogledati voljenu dok oboje ne stignu u zemlju živih. Kako to već biva, nestrpljivi Izanagi prijevremeno se okrenuo. Kazna je promptno uslijedila: krasotica Iznani pretvorena je u čudovište iz čijih su gnojnih rana izlazili crvi. Prestravljen, Iznagi je pobjegao, a njegova nakazna draga, gnjevna zbog izdaje, odlučila se krvavo osvetiti. Svakog dana, uzimala je na tisuće potomaka svoga muža, a on je bio prisiljen rađati nove male božiće. Na koncu je umro od iscrpljenosti. Njegov je dah postao bog oluje Susano-wo, lijevo mu je oko postalo bog mjeseca Tsuki-yomi, a desno jedno od najvažnijih božanstava japanskog panteona – božica sunca Amaterasu.


Piše: Lucija Kapural

Komentari