Mumije kao “lijek za sve”

Nadaleko je poznato da su se grobnice starih Egipćana često našle na meti pljačkaša. Ali malotko zna da su neki krali i same mumije i to iz prilično neobičnih i sablaznih razloga. Na mumije se s vremenom počelo gledati kao kuriozitete, čak i robu.

U srednjem vijeku se pojavilo, a u 16. i 17. stoljeću proširilo, bizarno vjerovanje. Samljeveni ljudski ostatci poput kosti, krvi i sala promovirani su kao panacea. Ne čudi da su uskoro iste moći pripisane mumijama. Bretonski kralj Karlo II trljao je prašinu od mumija u svoju kožu kako bi „upio veličinu [drevnih velikaša]“.  Još jedan primjer bio je lijek zvan mummia, prašak izrađen iz samljevenih ostataka mumije pomiješanih s raznim drugim tvarima. Primjenjivalo bi ga se oralno ili kao melem, odnosno mast.

Da stvar bude gora, kupci zapravo nisu mogli znati je li lijek izrađen od stvarne mumije ili nekog drugog isušenog tijela. Neki proizvođači praha jednostavno su platili ljudima da kradu tijela iz groblja. To je bilo mnogo jeftinije nego tražiti autentičnu mumiju.

Odakle uopće potječe vjerovanje o ljekovitosti mumija? Vjerojatno je riječ o krivom prijevodu. Naime, perzijska riječ mumiya označavala je bitumen, tradicionalni lijek za artrozu, prijelome, kožne bolesti i dr. Međutim, riječ također označava smolu kojom su se Egipćani služili tijekom balzamiranja, ali to nije ista tvar. S vremenom je uvjerenje u ljekovitost tvari kojima se maže pripisano samom tijelu preminule osobe. Na ovu zabludu prvi je ukazao francuski prirodoslovac Pierre Belon sredinom 16. stoljeća, ali njegovo je mišljenje postalo općeprihvaćeno tek u 18. stoljeću. Mummia se na nekim mjestima prodavala sve do 1920-ih.

Piše: Boris Blažina


Komentari