U kasnome srednjem vijeku, otoci u Atlantskom oceanu postaju glavna središta prerade šećerne trske, što bijaše zasluga Arapa. Tijekom širenja na zapad, izumili su opremu koja je štedila radnu snagu, poput vodenog vijka i mlinova na vodu, no u proizvodnji šećera uvelike su se oslanjali na robove, koje su dovodili iz Afrike. Tijekom Križarskih ratova, Europljani su osvojili brojne arapske plantaže šećera, no nedostajalo im je iskustva u uzgoju šećerne trske, kao i radne snage. Sredinom petnaestog stoljeća, Portugalci su brodovima počeli dovoziti crne robove uz svojih trgovačkih postaja u Africi – isprva su ih nasilno otimali, a s vremenom su se dogovorili da ih kupuju od afričkih trgovaca, u zamjenu za europsku robu. Takve postupke valjalo je nekako opravdati, pa je na scenu stupila podmukla teološka logika.
Masovno ropstvo nije, naime, postojalo u Europi od vremena Rimskog carstva, dobrim dijelom iz vjerskih razloga: kršćanima je, naime, bilo zabranjeno porobljavati kršćane. Teološki argumenti protiv nove trgovine robljem izbjegnuti su nakaradnim, ciničnim tumačenjima crkvenih autoriteta, prema kojima crni ljudi nisu u potpunosti ljudi, pa njihovo porobljavanje ne predstavlja grijeh.
Korištenje robova u proizvodnji šećera dramatično se proširilo nakon što je Kolumbo 1492. otkrio Novi svijet. Crni ljudi, koji nisu smatrani ljudima, doslovce su ispuštali duše na golemim plantažama dalekih otoka. Tijekom četiri stoljeća, kolonizatori su iz Afrike do Novog svijeta prevezli oko jedanaest milijuna robova, od čega je čak polovica umrla tijekom putovanja!
Afrički trgovci robljem, koji su opskrbljivali Europljane, prihvaćali su niz proizvoda u zamjenu – tkanine, metalne zdjele, vrčeve, bakrene limove… Najtraženija su, međutim, bila žestoka alkoholna pića. Konzumacija uvezenog alkohola, znatno jačeg od lokalnog piva od žitarica ili vina od palmi, postala je oznakom statusa među afričkim trgovcima robljem. Veza između žestokih pića, robova i šećera dodatno je učvršćena nakon izuma novog pića, koje se pripremalo od ostataka iz proizvodnje šećera. Govorimo, dakako, o rumu.
U sedamnaestom stoljeću, Barbados je postao najveći proizvođač šećera, a vlasnici tamošnjih plantaža najbogatiji ljudi u Novome svijetu. Kad su otkrili da se fermantacijom melase, inače bezvrijednog ostatka u proizvodnji šećera, dobiva opojno alkoholno piće, zadovoljno su trljali ruke – doslovce su mogli proizvoditi i piti šećer! Piće je isprva bilo poznato pod slikovitim nazivom “kill-devil”, da bi mu kasnije nadjenuli ime “rumbullion”. Ovaj žargonski pojam s juga Engleske znači “tučnjava i nasilno naguravanje”, a više je nego precizno opisivao zbivanja koja bi uslijedila nakon prekomjerne konzumacije novog pića. S vremenom, naziv je skraćen u onaj koji i danas koristimo – rum.
Rum se brzo prošitio Karipskim otočjem i izvan njegovih granica. Novopridošlim robovima davao se kao metoda selekcije, za odvajanje slabih i pokoravanje buntovnih. Nadalje, poticalo ih se da postanu ovisni o redovitim zalihama ruma, kako bi mogli podnijeti strahovite fizičke napore. Ukratko, novo piće postalo je poluga društvene kontrole.
Piše: Lucija Kapural
