Carroll Edward Cole (1938. – 1985.) bio je jedan od rijetkih serijskih ubojica s kvocijentom inteligencije genija. Paradoksalno, predstavljao je model neorganiziranog zločinca. Nije bilo logičnog uzorka zločina, za sobom nije ostavljao tajanstvene znakove niti je slao policiji zagonetke u obliku križaljki. Naprotiv, većinu ubojstava počinio je bez predumišljaja, u pijanom stanju, često se kasnije uopće ne sjećajući krvavog čina. Činjenica da je toliko dugo izmicao ruci pravdi samo je tužan pokazatelj nestručnosti pravnih i medicinskih institucija. Silovao je, mučio i ubio najmanje petnaest žena, no jedan lik vječito mu je lebdio pred očima – onaj majčin: “Svaki put kad bi neka kuja skviknula na mojim rukama, imao sam osjećaj da ubijam čudovište koje me rodilo. Taj osjećaj bio je toliko opojan da nisam mogao prestati!”, izjavio je nakon uhićenja.
Njegovo djetinjstvo bilo je sve samo ne idilično. Nakon što mu je otac unovačen, majka je preuzela brigu za troje malene djece, premda bi se ono što im je radila teško moglo nazvati brigom. Kako je jutrom u pravilu bila mamurna, klinci su morali biti tihi kao miševi, u protivnom bi se latila debela kožnog remena. Ponekad joj i nije trebao razlog da ih prebije do krvi: ta morala im je dati do znanja tko je gazda u kući! Gotovo svake večeri, dovodila je ljubavnike u kuću. Osobito su joj mili bili vojnici, koje je nazivala svojim “zelenim skakavcima”. Najstariji sin Carroll bio je, dakako, svjestan prirode njezina odnosa s brojnim “stričekima”, pa ga je ova iz predostrožnosti, kako ne bi štogod izlanuo tatici kad se vrati s bojišnice, tukla valjkom za tijesto po leđima, izvrtala mu ruku ili bi pljuvala na njega.
Kad je krenuo u školu, vjerovao je kako će se barem djelomično spasiti od obiteljskog pakla. Doista, mnogi su profesori bili oduševljeni brzinom kojom je dječak usvajao nova znanja, a psihološki testovi pokazali su da ima kvocijent inteligencije genija. Nažalost, razredni kolege nisu bili impresionirani povučenim mladićem čupavih obrva i rošava lica. Učestalo su ga vrijeđali i ponižavali, rugajući se njegovu ženskom imenu, a katkad bi ga i naguravali na školskom dvorištu, zalijepili mu kaugumu u kosu ili šamar na lice. Osamljen i nesretan, sve više se povlačio u sebe. Skrio bi se u šupu i sanjao nemoguće snove, snove o vlastitim rukama koje se sklapaju oko majčina vrata. S nje, mržnja se preselila na cjelokupan ženski rod. Paradoksalno, prva osoba koja će izgubiti život pod njegovim rukama bit će muškog spola.
Jednog dana, nakon nastave, dječak po imenu Duane narugao se njegovim tankim nogama. Bit će to posljednja Duaneova šala. Momak tankih ženskih nogu i ženskog imena utopit će ga tog poslijepodneva u obližnjem jezeru. Nitko, međutim, neće povezati Carrolla s Duaneovom smrću. “Nesretan slučaj”, glasio je rezultat obdukcije. Mnogo godina kasnije, kad mu budu sudili zbog niza drugih zločina, Carroll će sam progovoriti o svojoj prvoj žrtvi!
Kao 22-godišnjak, čekićem je napao neki zaljubljeni par, da bi potom to priznao policiji. Dodao je da ga proganjaju nasilne fantazije o davljenju žena. Policajac s kojim je razgovarao savjetovao mu je da potraži psihijatrijsku pomoć. Cole, koji se u to vrijeme još pokušavao suprotstaviti svojim demonima, poslušao je njegov savjet. Naredne tri godine proveo je po brojnim psihijatrijskim ustanovama, a budući da je liječnicima bez zadrške pričao o svojim ubilačkim tendencijama, pravo je čudo da su ga tako brzo puštali. Doktor Weiss, psihijatar u bolnici Stockton State Hospital, bio je prvi koji ga je okarakterizirao kao psihopata. Nažalost, njegovi kolege tu su dijagnozu odlučili ignorirati. “Pacijent pokazuje znakove napredovanja. Uz medikamente, nasilne porive moguće je držati pod kontrolom!” napisali su u otpusnom pismu i poslali ga na cestu. Njihova nepromišljena odluka života će koštati najmanje petnaest žena.
Po izlasku iz bolnice, Cole seli u San Diego, gdje počinje njegov krvavi put. Bez posla i prijatelja, dane je provodio lutajući ulicama i kradući, a noći opijajući se. Essie Buck, mladu djevojku sklonu čašici, upoznao je upravo u baru. Ponudio joj je posao konobarice, a ona je lakovjerno sjela u njegov automobil. Čim je zalupila suvozačkim vratima, Coleove ruke spustile su se na njen vrat. Nakon što je zadavio siroticu, njeno tijelo strpao je u prtljažnik, gdje ga je držao sljedeća tri dana. Tada, na svoj trideset treći rođendan, raskomadao je truplo pilom i pokopao ga u nekoj šumi. Sljedeću žtrvu, alkoholičarku Wilmu, divljački je pretukao i silovao, a potom zadavio. Nepunih tjedan dana nakon toga, pod njegovim prstima izdahnula je mlada autostopistica. Nju je silovao tek kad je prestala disati!
Pokušavajući održati privid normalnosti, oženio se sredovječnom alkoholičarkom. Idila nije potrajala. Jedne večeri, pijan je optužio suprugu da ga vara, a ova je sve negirala. Očito nije bila dovoljno uvjerljiva: zakoniti bračni drug slomio joj je vrat kao piletu, a potom zamotao njeno tijelo u plahtu i strpao ga u ormar. Sljedeće večeri, susjed je zatekao pijanog Colea kako kopa grob u dvorištu, pa je smjesta nazvao policiju. Detektivi su pronašli leš u ormaru i priveli Colea, da bi ga nakon nekoliko dana pustili. Nevjerojatno, no rezultati obdukcije pokazali su da je gospođa Cole umrla od – alkoholnog trovanja!
Ohrabren nesposobnošću nadležnih organa, Cole je nastavio otimati, silovati, mučiti i ubijati žene. Ubijanje je za njega postalo nešto poput snažnog narkotika: nasilje bi na neko vrijeme utažilo žeđ za krvlju, ali bi učinak vrlo brzo počeo blijedjeti. A kad bi se to dogodilo, bila je potrebna nova, jača doza da ga primiri. Kako to biva, razdoblja mirovanja između dvaju ubojstava bivala su sve kraća. Tjeran nesavladivim porivima i vječito omamljen alkoholom, postajao je sve neoprezniji. Nakon što je čekićem zatukao posljednju žrtvu, onako krvav sjeo je za neki šank. Smjesta je uhićen. Kad su ga pitali priznaje li ubojstvo djevojke čije je tijelo pronađeno u blizini bara u kojem je uhićen, samo je namrštio obrve: “Koje ubojstvo? Bilo ih je više!” Njegovo iscrpno priznanje trajalo je punih dvanaest sati. Ništa nije pokušavao skriti, štoviše, hvalio se kako je uživao ubijajući “nevjerne kurve”. Bila je to prava litanija užasa: šokiranim detektivima ispričao je kako se svojedobno onesvijestio nakon pijanke, da bi ugledao komade žrtvine stražnjice kako se kuhaju u loncu! Prije izricanja presude, obratio se poroti: “Nadam se da ćete me osuditi na smrt. U meni ne postoji ništa dobro, nego samo velika, hladna praznina!” Želja mu je uslišana. Nekoliko dana prije Božića, pogubljen je smrtonosnom injekcijom.
Piše: Lucija Kapural
