Monstruozni kanibal: Tijela ubijenih prostitutki je mljeo te od njih pravio kobasice!

Kad je Njemačka izgubila Prvi svjetski rat, u zemlji je nastupilo beznađe. Ratne reparacije bacile su gospodarstvo na koljena, a inflacija je bila tolika da je, umjesto ugljena ili drva, postalo jeftinije paliti novčanice i tako se grijati. Poput pločica za domino, propadali su poslovi, banke i tvornice, popljoprivrednici više nisu mogli prodavati svoje proizvode, a rekordna nezaposlenost mnoge je dovela na rub gladi. U takvoj konstelaciji, svoju su priliku vidjeli ljudi lišeni empatije, spremni na zvjerstva… Ljudi poput Georga Grossmana.

Koštunjavi muškarac gustih brkova i olovnosivih očiju na svijet je došao 1863. Godinama je radio kao preprodavač rabljene odjeće u Berlinu, da bi se potom zaposlio u mesnici. Premda vječno namršten i patološki šutljiv, pravio je slasne kobasice pa je, u ona sretna vremena prije krize, pred njegovom radnjom uvijek bio dugačak red. Nakon što je izbio rat, Grossman je izgubio poslovni prostor te se okrenuo pripravljanju i prodaji kobasica na crnom tržištu. Najčešće je “ordinirao” po centralnoj željezničkoj postaji, ispravno zaključivši da oni koji si još mogu priuštiti putovanja mogu izdvojiti i koji novčić za suhomesnate proizvode. No, postajalo je sve teže zaraditi. U nedostatku sredstava za kvalitetnije namirnice, u kobasice je trpao mljeveno pseće ili magareće meso, pa i otpatke. Dakako, ljudi se nisu dali tek tako zavarati, pa se broj njegovih kupaca dramatično smanjio. Ljut, gladan i promrzao, jedne je večeri koračao željezničkom postajom, promatrajući brojne nesretnice koje je gospodarska kriza pretvorila u prostitutke. U Grossmanovom umu, te večeri je rođen dijabolični plan.

Mesarov modus operandi bio je lukav koliko i podao. Pristupio bi prijateljicama noći, prisiljavajući se na nešto što je nalikovalo osmijehu, da bi se potom s onom koja mu je zapela za oko dogovorio oko cijene njenih usluga. Nikad se nije cjenkao – za time, kao što ćete uskoro shvatiti, nije bilo potrebe. S odabranicom bi se otputio u svoj maleni i prljavi samački stančić, a nakon što bi zadovoljio požudu, sirotici bi prerezao grlo. Njeno meso bi potom samljeo te od njega napravio brojne kobasice. Svoj poslovni model smatrao je ingenioznim – em može zadovoljiti i najperverznije seksualne želje, em za to ne mora platiti, em ima golemu zalihu besplatnog mesa, čime mu je profit zajamčen, em je osmislio efikasan način da se riješi dokaza!

Koliko je žena završilo u njegovoj fleischmaschine, koju je pedantno i s ljubavlju brisao vlažnom krpicom, nemoguće je ustvrditi. Mesarovu krvavom piru kraj je došao u ljeto 1921. godine, kad su susjedi, alarmirani ženskim krikovima iz njegova stana, pozvali policiju. Ono što su redarstvenici ugledali kad su razvalili Grossmanova vrata čak je i najiskusnijima među njima svezalo želudac u čvor: ondje, na starome poljskom krevetu, ležalo je raskomadano tijelo posljednje žrtve, zajedno s ostacima brojnih drugih žena u različitim stadijima raspadanja. Ispod kreveta nalazio se lonac s ljudskim salom, tava nehajno položena na kuhinjski stol bila je puna ljudskih prstiju, a ormar zakrčen kobasicama od “ljudetine”, pripremljenim za sušenje prije prodaje! Grossman je uhićen, ali je ruci pravde ipak izmaknuo. Objesio se u zatvorskoj ćeliji, ne pokazavši ni traga kajanja za svoje zločine. Premda su se njemačke novine mjesecima naslađivale krvavim pojedinostima ovog slučaja, u nedogled analizirajući lik i djelo čovjeka kojem su urednici nadjenuli zvučni nadimak “Die Bestie vom Schlesischen Bahnhof” (“Zvijer s kolodvora Schlesischen”), kanibala je s vremenom prekrio veo zaborava.

Piše: Lucija Kapural


Komentari