Nikad se nije previše zanimao za teorijsku znanost, ali je bio genij u primjeni znanstvenih otkrića. Neki su njegovi izumi bili usavršavanje već postojećih rješenja, neki su otvorili nove tehničke primjene i bili poticajem drugima, a neki su ušli u trajnu primjenu. Podario nam je mikrofon za telefon, fonograf, telegrafski aparat, kinematograf, alkalijski akumulator, žarulju s ugljenom niti, osigurač s taljivom žicom… Na koju god se stranu svrstavali po pitanju njegova rivalstva s Teslom, valja priznati da je Thomas Alva Edison (1847. – 1931.) jedan od najvećih izumitelja svih vremena, a bez konkurencije najplodniji: registrirao je čak 1300 patenata, što pojedinačno a što u timu, a osnovao je i prvi laboratorij za industrijska istraživanja na svijetu – onaj u Menlo Parku. Primio je toliko priznanja da za njih nije imao dovoljno mjesta u regalu, uključujući Kongresnu zlatnu medalju, a na dan Edisonova pokopa, u gradovima diljem Sjedinjenih Država nakratko je ugašena javna rasvjeta, čime mu je iskazana počast kao izumitelju koji je čovječanstvu podario električnu rasvjetu… Neki bi rekli, koji je čovječanstvo uveo u moderno doba.
Bio je samouki genij. Formalno školovanje prekinuo je u dvanaestoj, da bi se četiri godine kasnije zaposlio kao telegrafist na željeznici. Iz tog vremena datiraju njegovi prvi izumi, a priča o prvom koji je patentirao uistinu je nevjerojatna. Godina je 1869. Edison, 22-godišnji mladić, u New York stiže parobrodom, s jednim dolarom u džepu. Nakon što je nekoliko centi potrošio na čaj, bacio se u potragu za poslom. Već iscrpljen i gladan, pokucao je na vrata tvrtke “Gold Indicator Company”, koja se bavila telegrafskim obavještavanjem svojih agenata o cijenama zlata na burzi. Na ovome mjestu, u priču se uplela sudbina. Upravo u trenutku kad je momak pozvan na razgovor, glavni telegraf tvrtke se pokvario. Edisonu je trebalo samo nekoliko minuta da ga popravi, a impresionirani poslodavac postavio ga je za glavnog inženjera u kompaniji. Nezadovoljan postojećim telegrafom, konstruirao je novi, puno brži i pouzdaniji, te ga je odlučio patentirati. Po pitanju financijskih transakcija, u to je vrijeme bio truba. Odlučio je tražiti 3.000 dolara za patent, mada se bio voljan pomiriti i s polovicom tog iznosa. Na sastanku s poslovnim glavešinama, koji su doslovce slinili nad njegovim uređajem, postavljeno mu je pitanje koliko za njega traži. Otvorio je usta ali je trema učinila svoje pa iz njih ništa nije izišlo. Pogrešno interpretiravši njegovu šutnju kao pregovaračku taktiku, jedan od “poslovnjaka” oštrim je glasom odrezao: “Nema smisla da tražite astronomsku svotu – nećemo vam dati ni centa više nego što smo odlučili. Četrdeset tisuća dolara je naša gornja granica!”. Umalo poskočivši od sreće, Edison je čovjeku pružio ruku u znak pristanka. Taj novac omogućio mu je da osnuje svoj glasoviti laboratorij i zaposli radnike, a priča o “čarobnjaku iz Menlo Parka” dobila je svoj početak.
Piše: Lucija Kapural
