Mitovi o Georgeu Washingtonu: Nit’ je imao drvene zube, nit’ je oslobodio robove!

U ožujku 1789. godine, usvojen je ustav Sjedinjenih Američkih Država, a u narednom mjesecu ustoličen je prvi predsjednik, George Washington. Kult ličnosti velikog državnika i hrabrog vojskovođe koji je pobijedio u Ratu za nezavisnost bio je toliko jak da je, za njegova mandata, novi glavni grad SAD-a nazvan po njemu. U takvoj konstelaciji, nije nikakvo čudo da o “ocu nacije” kruže brojne anegdote, nekritički prihvaćene kao povijesna istina. Mnoge od njih su, međutim, puka izmišljotina. Evo nekoliko primjera:

Uplakani otac i posječeno stablo

Vjerovatno najpoznatija anegdota iz predsjednikova djetinjstva vezana je za jedno stablo. Priča ide ovako: Augustine, otac malog Georgea, u dvorištu je posadio predivnu mladu trešnju. Pazio je na nju kao na vlastito dijete, ne dopuštajući potomcima ni da joj priđu, a kamoli da se na nju veru. Ali, avaj, kad se jedne večeri vratio kući, shvatio je da je nepoznat netko posjekao njegovo obožavano stablo te je, premda inače muževan, počeo liti krokodilske suze. Kad se smirio, “postrojio” je svoju djecu te ih pitao znaju li ime drskog drvosječe. Svi poniknuše očima. A onda mali George, čije je istinoljublje bilo jače od straha, stupi pred oca, prizna krivnju te izrazi duboko žaljenje i spremnost na prihvaćanje zaslužene kazne. Umjesto da se lati remena, otac ga čvrsto zagrli, te prozbori sljedeće riječi: “istina, koju si mogao prešutjeti, dragocjenija je od svih stabala na svijetu. Sine, sada znam da ćeš jednog dana biti veliki čovjek!” Zvuči nategnuto, kao nešto što je ispalo iz partizanskih filmova? Možda zato što je priča čista fabrikacija. Za nju je zaslužan Mason Locke Weems, jedan od Washingtonovih prvih biografa. Simpatičnu anegdotu ubacio je u štivo kako bi naglasio predsjednikove vrline, kao što su hrabrost i istinoljublje.

Kakav osmijeh, kakvo drvo!

Drvo je, čini se, najpopularniji materijal u anegdotama o Washingtonu – zacijelo ste čuli onu da je američki predsjednik imao drvene zube. E, pa nije. Istina je, doduše, da je imao “groblje” u ustima, unatoč za ono doba zavidnoj razini dentalne higijene. Četkao ih je nekoliko puta dnevno, ispirao kojekakvim vodicama i koristio jezična strugala, ali su po prirodi bili loši te ih je počeo gubiti sa dvadeset dvije godine. Korištenje abrazivnih sredstava, poput merkurovog klorida, doprinijelo je propadanju zubne cakline, pa je u predsjedničku fotelju zasjeo kao ponosni vlasnik samo jednoga prirodnog zuba. Na inauguraciji je nosio zubnu protezu, ali ova nije bila izrađena od drveta, već od ljudskih zuba koje su njegovom stomatologu Pierreu Le Moyeru prodali mnogi dobri Amerikanci.

Preko vode…

Često ponavljana anegdota jest i ona da je, kao mladić, bacio srebrni američki dolar preko preko rijeke Potomac. Ovaj mit je najlakše pobiti. Kao prvo, srebrni dolari nisu postojali u vrijeme Washingtonove mladosti. Kao drugo, rijeka Potomac šira je od milje, pa bi takav pothvat teško izveo i profesionalni bacač diska na steroidima, ukoliko mu u pomoć ne bi priskočio kakav “ozbiljniji” vjetar, primjerice uragan. Poput većine drugih izmišljotina o Washingtonu, ova priča je stvorena kako bi slavila njegove vrline, ovaj put snagu kao u “Marvelova” superjunaka.

… do slobode

Priča koja svjedoči o predsjednikovoj progresivnosti i čovjekoljublju kaže da je prezirao instituciju ropstva te da je potkraj života, nakon govora u stilu Mela Gibsona u filmu “Hrabro srce”, darovao slobodu svim svojim robovima. Po tom pitanju zapravo nije puno “talasao”, ne želeći podijeliti mladu naciju za čije se stvaranje krvavo borio. Ovo je prava istina: nakon drugoga odsluženog mandata – a dvije godine prije smrti – Washington je svojevoljno otišao u mirovinu. Povukao se na svoje imanje Mount Vernon, uz obalu rijeke Potomac, na kojem je posjedovao veliku kuću i plantažu. U vrijeme Washingtonove smrti, na toj plantaži radilo je čak 316 robova! Washington je, istinabog, oporučno odredio da se robovi oslobode, ali tek nakon što umre njegova udovica Martha.

Piše: Lucija Kapural

Komentari